Kad svi stanu, on kreće: 'Najteže je kad telefon zazvoni usred noći. Prvo pomislim – je li netko moj?'

Kad na cesti automobil stane, dogodi se prometna nesreća ili jednostavno više nema načina da nastavite put, jedan telefonski poziv često znači da će netko drugi tek tada sjesti za volan i krenuti prema vama. Bez obzira na to je li podne, ponoć, blagdan ili nedjelja.

Za Rikarda Savića-Margetića, vlasnika obrta Rile Road Assistance, to je svakodnevica već šest godina. Iako većina ljudi vučnu službu doživljava kroz kamion koji dolazi, ukrcava automobil i odvozi ga, Rikard kaže da je stvarnost ovog posla potpuno drugačija. I mnogo ljudskija.

Od automehaničara do vlastite vučne službe

Ljubav prema automobilima postoji odmalena, no ideja o vlastitom poslu rodila se dok je radio kao automehaničar u Hrvatskom autoklubu. Svakodnevno je gledao kolege kako kamionima vučne službe dovoze automobile na popravak.

"Gledao sam ih i jednog dana se jednostavno zapitao – zašto ja to ne bih mogao pokušati?", prisjeća se.

Nekoliko mjeseci poslije otvorio je vlastiti obrt. U tom trenutku još nije imao ni položenu C kategoriju potrebnu za upravljanje kamionom. Kupio je kombi i opremio ga kao pokretnu radionicu za pomoć i popravke na cesti, a istovremeno se upisao u autoškolu kako bi položio C kategoriju. Koliko je vjerovao da će priča uspjeti, možda najbolje govori činjenica da je kamion vučne službe kupio i prije nego što je položio vozački ispit.

Kamion ga je čekao kod kuće

"Htio sam da, čim položim, mogu odmah krenuti raditi."

Poslao je upite asistencijama i osiguravajućim društvima, dobio prve ugovore i posao je krenuo. U proteklih pet godina od jednog kombija i velike želje stigao je do tri kamiona vučne službe, većeg kombija opremljenog za pomoć i popravke na cesti te kamiona namijenjenog vuči autobusa i kamiona. Ali mehanika mu je i danas jedan od najvažnijih dijelova posla.

Ponekad nije potrebna vuča – nego znanje

"U ovom poslu moraš se barem malo razumjeti u mehaniku. Ljudi ponekad zovu vučnu službu uvjereni da automobil mora ići mehaničaru, a onda dođem, pogledam što se dogodilo i uspijem riješiti problem na licu mjesta."

Upravo su takve situacije među dražima u poslu. Umjesto da automobil završi na kamionu, čovjek nekoliko minuta kasnije može nastaviti svojim putem.

No nisu svi pozivi takvi.

Telefon Rile Road Assistancea dostupan je 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu i 365 dana u godini. A kada zazvoni zbog prometne nesreće, Rikard kaže da se već na putu prema mjestu događaja u glavi pojavljuju pitanja koja je teško isključiti.

"Prvo pomislim koliko je nesreća teška. Jesu li ljudi dobro? Je li možda netko koga poznajem? Je li netko od mojih bližnjih?"

Upravo zato kaže da je pogrešno ovaj posao svesti na vožnju kamiona.

"Ljudi misle da je posao vučne službe sjesti za volan, ukrcati automobil i iskrcati ga. Nije. Psihički je vrlo zahtjevno. Što god zatekneš, moraš ostati priseban. Ne smiješ stvarati dodatnu paniku i moraš pomoći ljudima."

"Kad vide da sam ja smiren, smire se i oni"

Na mjestu teške prometne nesreće nema puno vremena za razmišljanje. Potrebni su iskustvo, hladna glava i odluke koje se ponekad donose u nekoliko sekundi.

"Moraš razmišljati kako što brže i sigurnije napraviti posao, a da pritom ne ugroziš sebe ni druge sudionike u prometu."

No osim vozila, prometnih pravila i sigurnosti, ispred njega su često ljudi koji su nekoliko trenutaka ranije doživjeli nešto što će možda pamtiti cijeli život. Tada je, kaže, najvažnije ostati smiren.

"Kad ljudi vide da sam ja smiren i da će se sve nekako riješiti, smire se i oni. Manje su u strahu i panici."

Ako su sudionici nesreće još ondje, prvo ih pita jesu li dobro i može li im još nekako pomoći. Nekada treba pronaći mjesto na koje će odvesti automobil, nekada organizirati popravak, a ponekad jednostavno pomoći ljudima da dođu kući. Jer za njega posao ne završava nužno onog trenutka kada automobil siđe s kamiona.

Vožnja koju nije želio naplatiti

Među stotinama intervencija jedna mu je ostala posebno urezana u sjećanje. Dobio je poziv zbog automobila koji se pokvario na Istarskom ipsilonu. Kada je stigao, ondje je zatekao roditelje s djetetom s posebnim potrebama. Vodili su ga na terapiju. Preuzeo je automobil i odvezao obitelj do mehaničara. Kada je automobil iskrcao, roditelji su ga pitali koliko trebaju platiti. Nisu trebali ništa.

"Rekao sam im da prijevoz ne moraju platiti. Samo sam im poželio sretan nastavak puta i uspješnu terapiju."

Takvih odluka, kaže, bilo je više.

"Zamislim sebe u toj situaciji. Kažem si – ako ja danas nekome pomognem, možda će jednog dana, kada meni bude trebala bilo kakva pomoć, netko pomoći meni."

Prizori koji ostanu i nakon što se kamion parkira

Postoje, međutim, intervencije koje ne završavaju povratkom kući. Teške prometne nesreće ostaju u glavi.

"To se ne može zaboraviti. Takve prizore nosim kući sa sobom."

Dok traje intervencija, nema prostora za emocije. Treba raditi. Tek kasnije, kada završi dan i sve utihne, slike se vraćaju.

"Najčešće tek navečer krenem razmišljati o tome što sam sve taj dan vidio."

A onda, ponekad baš kada nakon dugog dana konačno legne, u gluho doba noći ponovno zazvoni telefon.

"To mi je možda najteži dio. Legneš nakon napornog dana, nemaš više snage i onda zazvoni mobitel. Znaš da se moraš ustati i krenuti."

Privatni život zato se, priznaje, u velikoj mjeri prilagođava poslu. Svaki slobodan trenutak pokušava provesti s obitelji.

"Nekad je to pola sata, ali bitno mi je da ih vidim. Dogodi se, nažalost, i da se ne stignemo ni vidjeti."

U takvom ritmu posebno znače poruke ljudi kojima je pomogao.

"Kad mi se netko naknadno javi i zahvali ili ostavi dobru recenziju, to mi stvarno puno znači. Nekako me gurne naprijed jer znam da sam svoj posao napravio kako treba."

"Ako piješ, ne vozi. Ako si umoran, stani."

Nakon šest godina na cestama i prizora koje većina vozača nikada neće vidjeti, njegova poruka vozačima vrlo je jednostavna.

"Ako piješ, ne vozi. Ako si vidno umoran, stani sa strane i odmori. Zbog pola sata ili sat vremena svijet neće propasti. A možeš spasiti svoj život i život nekoga drugoga."

Na pitanje što čini dobrog čovjeka u ovom poslu, Rikard spominje stručnost, poznavanje posla i osobnu motivaciju.

Ali iz njegove priče jasno je da postoji još nešto što se teško može naučiti iz priručnika.

Sposobnost da u trenutku kada je nekome dan krenuo potpuno pogrešno budeš čovjek koji dolazi pomoći.

Jer vučna služba nije samo kamion, vitlo i automobil na platformi.

Iza volana je netko tko se diže usred noći dok drugi spavaju. Netko tko dolazi na mjesta koja bi većina najradije izbjegla. Netko tko mora ostati hladne glave kada su ljudi oko njega u panici.

Rikard zato želi da ljudi o njegovu poslu zapamte samo jednu stvar:

"Volio bih da znaju da ovo nije posao u kojem samo sjedneš za volan i voziš. Ovo je posao u kojem pomažeš ljudima u nevolji."