Sada mi je jasno zašto je ovaj restoran odradio vrhunsku sezonu

Jedva sam dočekao prve rujanske dane koji su sa sobom doveli blaže temperature, svježiji zrak, a samim time i bolji tek. Ljeta su mi postala nesnošljiva, bez ikakve volje za hranom osim svježeg voća i složenih salata koje svojim sastavom daju ipak nešto snage za odraditi dan u toploj i vlažnoj kuhinji u kojoj provodim većinu svog vremena i najtopliji dio dana.

S prvom ozbiljnijom promjenom vremena koja je zahvatila Istru i najavom meteoalarma na moguće neverine, pijavice i bujične poplave u meni se probudila volja za dobrim pjatima, mirisima, dobrom kapljicom i točavanjem kruha u ulju. Razmišljajući gdje bih mogao kušati svoj prvi toč nakon ljetnih žega i blago hedonizirati na kišni dan, prisjetio sam se jednog restorana koji je ljetos radio punom parom, uvijek pun, super posložen i oku ugodnog izgleda, porečki "Pijat".

Smješten je na samoj punti starog grada, tik uz stari porečki trg Marafor. Nekada je na toj lokaciji postojao lokal u koji se nije zalazilo iz mnogo razloga, osim agencijskih grupa GOGO Tours koje su dovodile mlade Nizozemce koji su tamo, sjećam se, jeli bolonjez, bečke, plate miješanog mesa i slična jela vrlo bazičnog okusa i upitne kvalitete.

Vremena su se srećom promijenila te je upravo taj isti prostor postao vrlo respektabilan restoran s vrlo ugodnim interijerom i sa samo jednim prozorom, ali prekrasnom terasom s koje se pruža pogled na more i otok Sv. Nikola, dok se s nove, uzdignute terase pruža pogled na zalazak sunca. Toga dana sunce mi nije falilo nimalo, ali dobar zalogaj da.

Moj kolega i vrlo draga osoba Marko Obradović u "Pijatu" je cluster chef i voditelj poslovanja, dok je Kristijan Kovačević executive chef. Obojica su složila vrlo zanimljivu kartu jela koja je ovog ljeta punila objekt, kao i recenzije gostiju koji su se upravo u Pijatu fantastično proveli i fino guštali. Nisam mogao odoljeti ribljem sljedovanju tako da smo svi prisutni za stolom krenuli s jednim klasikom: salatom od domaće hobotnice koja je imala sve karakteristike kakve mora imati to hladno predjelo. Sve više restorana ima to jelo u ponudi, ali s hobotnicom koja je žilava i bez okusa, upravo zato što nije jadranska hobotnica. Drugo hladno predjelo koje smo kušali bilo je tartar od kozica i pečene breskve na tostiranom domaćem briošu. Kakvo jelo, delikatno, svježe, topi se u ustima, pita još.

Naravno da nije falila dobra kapljica malvazije koja je zaigrala na početku sljedovanja, ali koja nas je pratila do kraja. Bitno je naglasiti da restoran nudi samo istarske etikete vina etabliranih vinara, na čašu i strogo buteljirana, tako da vino kuće i ne postoji u njihovom slučaju. Kušale su se malvazije Tomaza, Benvenutija i meni vrlo fina In Sylvis iz Svetog Petra u Šumi, koja je iznenadila svojom lakoćom i mineralnošću te profinjenim i nenametljivim mirisom.

Ubrzo nakon hladnih predjela ulogu za stolom preuzele su tjestenine i jedan klasičan crni rižoto koji nam se svidio jer nije dominirao onaj jaki miris umjetnog crnila od sipe, već nježni morski miris sipe. Okus odličan i riža odrađena al dente! Tu su se našli klasični pljukanci s kozicama i bijelim vinom, također finog i blagog okusa, njoki s plodovima mora koji su kao takvi odlična alternativa standardnim izvedenicama s morskim plodovima i meni vrlo interesantan pijat, a to je carbonara od lignji. Nema ga na jelovniku, ali ga je Marko preporučio kao odličnu alternativu gore navedenim klasicima okusa.

Nakon kratke pauze nastavljamo dalje u revijalnim morskim okusima, počevši također s jednim klasikom koji je bio savršeno pečen: filet brancina na grillu, limunski riblji velouté s dalmatinskom garniturom koju inače izbjegavam iz razloga što je većina kuhara olako shvaća pa bude ili pregnjecava ili suha, žilava blitva i svašta nešto, dok je Kristijanova bila top ukusna, sočna na mjeru i vrhunski začinjena. Sve pohvale za ovakvu izvedenicu blitve s krumpirom, ali i ribljeg veloutéa.

Slijedila je grdobina u blagom beurre blanc umaku, s listićima svježeg crnog tartufa na zapečenoj palenti. Vrlo interesantno jelo, grdobina iz Jadrana, francuski old school umak, istarski tartuf, trebate probati.

Za kraj glavnih jela, hrskava pečena hobotnica na pikantnom umaku od rajčice i sa zapečenim njokima. Što reći, nešto novo, taman pikantno, ne prejako, i naša jadranska hoba koje je sve manje na jelovnicima uz more, a pogotovo u takvom aranžmanu kao kod Marka. Sada mi je jasno zašto je restoran odradio vrhunsku sezonu i zašto je tako visoko rangiran s komentarima i zvjezdicama od strane gostiju. Pozamašna količina u tanjuru, točni i balansirani okusi, svježina primarnih namirnica te ljubaznost i šarm konobara rezultiraju odličnim uspjehom restorana. Svi zadovoljni.

Treba naglasiti kako će "Pijat" nastaviti s poslovanjem i u zimskim danima pa je na vama hoćete li si dati šansu i počastiti sebe ili druge finim poslovnim ručkom ili ugodnom večerom za dvoje.

Za sam kraj zasladili smo nepce "Pistachio Dreamom", odnosno sladoledom od vanilije lokalnog proizvođača prelivenim finom belgijskom toplom čokoladom, kao stvoreno za nadolazeće vrijeme.

Mousse od tamne čokolade, E. D. maslinovog ulja i fleur de sel, točnije cvijeta soli. Odličan, nesvakidašnji mousse koji se topi na nepcu. Tiramisu u čaši kao jedan klasik na jelovnicima, ali u režiji chefa Kristijana, kao i kremasti cheesecake s preljevom od sezonskog voća za sam kraj prvog posjeta porečkom "Pijatu". Naravno da se nude i mesna jela o kojima ću pisati u nekom drugom laufu kako biste točnije saznali koje su im jače točke ili provjerite sami o kakvim se odrescima radi i s kojim se umacima ljube na pijatu.

Želio bih naglasiti da Marko vodi tik uz restoran i tapas vinoteku "Dolio" koja je ljetnog karaktera te kako spremaju jedan specijalni gastro projekt koji krasi vrlo specifičan interijer, a radi se o ribljem fast foodu u kojem ćete moći uživati u nadolazećem proljeću 2027. godine.

U slast svima i hvala staffu "Pijata" na gostoljubivosti, finim jelima i dobroj atmosferi.