Foto Kad Labinjan iz New Yorka dođe u Muntić, zna se koga mora posjetiti: Zvončicu

Ponekad je za održavanje veze između Istre i New Yorka dovoljna avionska karta. A ponekad jedna istarska koza.

Anthony Martinčić, Istrijan i Labinjan s adresom u New Yorku, već je drugu godinu zaredom udomitelj istarske koze Zvončice iz stada Snježane Buić u Muntiću. Tijekom boravka u Istri proteklog je vikenda ponovno posjetio svoju Zvončicu i tako nastavio jednu neobičnu, ali lijepu priču koja pokazuje koliko snažna može biti povezanost iseljenih Istrijana s krajem iz kojeg potječu.

Nedjeljni susret u Muntiću protekao je bez velike protokolarne pompe. Zvončica je dobila svog gosta iz Amerike, Anthony se fotografirao sa svojom „udomljenicom“, a fotografije su odmah otputovale preko Atlantika do obitelji koja ovoga puta nije bila s njim u Istri. Druženje se nastavilo među kozama, u štali i uz razgovor sa Snježanom o uzgoju i očuvanju istarske koze.

Naravno, kako to u Istri obično biva, nije ostalo samo na razgovoru.

Snježana je gosta počastila mladim sirom od mlijeka svojih koza, popila se i čaša domaće malvazije, a između obilaska stada i priče o uzgoju našlo se vremena i za ćakulu. Tako je jedan sasvim običan nedjeljni posjet postao mala istarska priča o ljudima, životinjama, hrani i pripadnosti kraju.

Istra koja se nosi sa sobom

Anthony danas živi i radi u New Yorku, gdje je izgradio uspješnu poduzetničku karijeru, ali njegova veza s Istrom nikada nije oslabila.

Kao dijete gotovo je svako ljeto provodio u Labinu i Puli. Upravo su ta ljeta, obitelj, prijateljstva i vrijeme provedeno u Istri stvorili vezu koja je ostala snažna i desetljećima poslije. I danas ga uz Istru, osim obitelji, vežu brojni prijatelji, među njima i oni s Velog Vrha, s kojima prijateljstva traju još od dječjih dana.

Ta se povezanost prenijela i na njegovu obitelj. Anthony sa suprugom i troje djece redovito dolazi u Istru, a djeca posebno vole kraj svojih noneta i none. Njegova majka dio godine živi u Labinu, dok ostatak provodi u Americi sa svojim sinovima. Tako se između Labina i New Yorka već godinama živi na dvije adrese, ali s jednim osjećajem pripadnosti.

U toj priči ima mjesta i za vrlo konkretne istarske „suvenire“. Anthony se iz Istre u Ameriku ne vraća bez domaćih okusa. Salame od mesa boškarina i istarskog magarca redovito pronalaze mjesto u prtljazi jer ih njegova obitelj u Americi obožava, dok je istarsko ekstra djevičansko maslinovo ulje stalno prisutno na njihovu stolu. Kada zalihe iz Istre nestanu, ulje nabavljaju preko distributera u Sjedinjenim Američkim Državama.

Drugim riječima, Istra se u njihovoj kući ne spominje samo kada se planira sljedeći dolazak. Ona je prisutna za stolom, u okusima, obiteljskim pričama i svakodnevnom životu.

Zvončica kao veza s Istrom

Udomljavanje istarske koze zato za Anthonyja nije samo simbolična donacija. Udomivši Zvončicu, izravno je podržao program očuvanja istarske koze, jedne od izvornih istarskih pasmina čiji opstanak ovisi o radu uzgajivača, sustavnim programima očuvanja, ali i podršci ljudi koji prepoznaju njezinu vrijednost.

A Anthony je svoju udomljenu kozu odlučio i osobno upoznati. Već drugu godinu, kada dođe u Istru, dio vremena odvaja za odlazak u Muntić. Zvončica tako više nije samo ime na potvrdi o udomljenju, nego stvarna životinja koju posjećuje, fotografira i o kojoj priča svojoj obitelji u New Yorku.

Ovoga puta Anthony je otišao i korak dalje te pozvao druge Istrijane koji žive u Sjedinjenim Američkim Državama, ali i sve one koji osjećaju povezanost s Istrom, da se uključe u program udomljavanja istarske koze.

„Ako na ovaj način možemo pomoći da se jedna naša izvorna pasmina sačuva, mislim da se vrijedi uključiti. Posebno bih volio da se odazovu naši ljudi u Americi koji, kao i ja, možda žive daleko, ali Istru i dalje nose sa sobom“, poručio je Martinčić.

Sve informacije o programu udomljavanja dostupne su na stranici www.istarskakoza.com, putem koje se zainteresirani mogu upoznati s programom i načinima uključivanja.

Apel za pomoć očuvanju istarske koze

Iza simpatične priče o Zvončici krije se i ozbiljna tema. Istarska koza još uvijek je malobrojna pasmina, a njezino dugoročno očuvanje ovisi o tome hoće li se broj grla uspjeti povećati i stabilizirati te hoće li uzgajivači imati dovoljno podrške da nastave svoj posao.

Snježana Buić, koja godinama uzgaja istarske koze, zato je ovu priliku iskoristila i za poziv svima koji mogu pomoći. Pozvala je građane, poduzetnike, Istrijane u domovini i iseljeništvu, kao i sve prijatelje Istre, da se uključe u program udomljavanja i tako daju konkretan doprinos očuvanju pasmine.

Svaka udomljena koza znači podršku uzgajivaču koji o tim životinjama brine tijekom cijele godine, ali i doprinos nastojanju da se populacija istarske koze postupno konsolidira i poveća. Jer očuvanje autohtonih pasmina ne može ostati samo odgovornost nekolicine uzgajivača i institucija. Ako želimo da istarska koza i za dvadeset ili pedeset godina bude dio istarskih pašnjaka, potrebno je da se u njezino očuvanje uključi šira zajednica.

Autohtone pasmine kao dio identiteta

Program udomljavanja istarske koze dio je šireg rada Agencije za ruralni razvoj Istre na očuvanju istarskih autohtonih pasmina i stvaranju uvjeta za njihovu dugoročnu održivost.

Istarsko govedo, istarska ovca, istarska koza i istarski magarac nisu samo dio prošlosti. Oni su dio identiteta prostora, tradicionalnog stočarstva, krajolika i gastronomije, ali i potencijal za budućnost ruralne Istre.

Zato je važna svaka podrška – od rada uzgajivača i stručnjaka do ljudi koji odluče udomiti životinju, kupovati proizvode nastale od autohtonih pasmina ili jednostavno prenijeti priču dalje.

U Anthonyjevu slučaju ta priča putuje prilično daleko. Od Muntića do New Yorka ima više od šest tisuća kilometara, ali Zvončica je očito pronašla način da tu udaljenost malo skrati.

Jer kada se fotografija istarske koze iz Muntića u nekoliko sekundi pojavi na obiteljskom mobitelu u New Yorku, uz priču o mladom kozjem siru, čaši malvazije i nedjeljnom druženju u štali, postaje jasno da rodni kraj nije samo mjesto u koje se vraćamo.

Ponekad je to nešto što, gdje god živjeli, jednostavno nosimo sa sobom.

A ako se pritom jednom malom gestom može pomoći da se sačuva dio Istre za generacije koje dolaze, možda je Zvončica najbolji dokaz da i velika priča o očuvanju može početi sasvim jednostavno – jednom udomljenom kozom.