Judas Priest bacili fanove u trans u nikad punijoj Areni. 'Sretan ti 75. rođendan Rob!'

Postoje stvari za koje je čovjek sudbinski vezan. Biblijski potop, na primjer. Ako vam je suđen, nema tog mjesta ni koncerta na kojem biste ga mogli izbjeći, kao recimo lani na Stranglersima u Cave Romane ili sinoć u Areni, gdje se iščekivao koncert pionira heavy metala Judasa Priesta.

Slutilo je na zlo već nešto poslije 19 dok sam hitala po akreditaciju u kućicu pored Arene. Umjesto da je lijepo pošalju mejlom, na vocap. Ta živimo u digitalnom dobu! I dok žena u kućici objašnjava kad i gdje ući, kad ponovno doći pred kućicu (!?), što unijeti i što iznijeti, niti je ne slušam, te daj osobnu, te ovo te ono, već sam natopljena kao spužva. Tu ne pomaže ni kišobran, ni kabanica. Preskačem bujice, rijeke koje nose sve pred sobom i uskačem u prvi kafić. A unutra trefim Splićane, kažu, došli su prije 19 i sklonili se od sunca, nisu ni naručili pivo, kad ono pljus!

Lijevalo je i lijevalo možda sat vremena, fanovi su se razbježali pod stabla, u kafiće, tek šačica je ušla u amfiteatar, i taman kad smo pomislili da će koncert biti upropašten, da će sve otići u vražju mater, pljusak je stao i nad Pulom se otkrilo modro nebo. Ostale su samo blatnjave lokve u Areni i deja vu: opet sam zaboravila hunterice, pardon škornje i, kao i na Stranglersima, ostala u istim raskvašenim platnenim patikicama leopard uzorka, u svojoj najdražoj lokvici. Čak je i zelena haljinica bila ista ko i lani.

Sve je kasnilo pola sata pa sam propustila gotovo čitav koncert predgrupe, odličnog Jelusicka, kojemu je ovo treći nastup u Puli u posljednjih nekoliko godina, a koji gradi vrlo uspješnu svjetsku karijeru. A propustila ga je i čitava gomila fanova koja se stvorila niotkuda: Jelusick je već počeo svirati, a red posjetitelja u crnom (pola od njih Dalmatinaca, a bilo je i podosta mladih) protezao se sve do semafora kod Parka kralja Petra Krešimira!

Bio je to možda najposjećeniji koncert u Areni ovoga ljeta. Amfiteatar ispunjen do posljednjeg milimetra, nije ostalo mjesta ni za iglu, iako su se i jučer prodavale ulaznice!? Ajde, nije bilo vruće kao na Caveu, ali smo barem bili u blatu. I to je nešto.

I onda je, negdje oko 21:15 krenuo intro sa zvučnika: Black Sabbath i „War pigs“, da bi onda platno s logom benda palo i pojavili se oni – Judas Priest glavom i bradom i odmah bacili fanove u trans. Judase možete voljeti ili ne voljeti, misliti o njima ovo ili ono, no sinoć su priredili pravi spektakl, heavy metal grmljavinu koja se odlično uklopila u apokaliptičnu uvertiru. Koliko pamtim, čini mi se da su to prvi metalci koji su nastupili u pulskoj Areni.

Pjevač Rob Halford bio je u odličnoj formi, sinoć je proslavio 75. rođendan, što fanovi nisu zaboravili i uglas otpjevali „Happy birthday to you“, a Rob je zahvalio 'metal zajednici' na lijepim željama i na tome što su bili toliko strpljivi, čekajući povratak benda u Hrvatsku nakon puna dva desetljeća. I nije ih razočarao. Pamtim ga iz 80-ih, odjevenog u kožu od glave do pete, optočenog šiljcima i zakovicama: ovoga puta izostale su eksplicitne sadomazo insignije, stajling je ponešto 'ozbiljniji' i opušteniji: hlače, košulja i dugi mantil, jasno u zakovicama, a i duga sijeda brada dobro mu stoji. Ipak su Rob i Judasi, citiramo fanove, bogovi heavy metala, osnovani 1969. u prijestolnici žanra, Birminghamu, godinu dana poslije Black Sabbatha.

Bila su to gotovo dva sata distorzije, vještih solaža i žestokih riffova pojačanih dvama gitarama, dok su s video zida bljeskali laseri i redale se slike robota, mašina, apokalipse, koncert koji je nadmašio očekivanja čak i onih koji još uvijek nisu prežalili što u Arenu umjesto Judasa ipak nisu došli više puta najavljeni Maideni. Koncert su otvorili introm „Faithkeepers“ i nastavili s "You've got another thing comin'" pa, kao što rekosmo, s „Metal gods“ i serijom stvari koja je bacila fanove u afan: “Breaking the law“, „The ripper“, „The sentinel“, „Turbo lover“. Na „Painkilleru“ se mahalo grivama sve u 16, a vrhunac je uslijedio na bisu , s „Hell bent for leather“, kad je Rob dojurio na binu na Harleyju, s bičem i kožnom šapkom na glavi.

Trenutak je valjalo zabilježiti, u zrak su se vinuli mobiteli i škljocali kao nikad dotad. Ipak ne dolaze Judasi u Pulu svaki dan. Na koncu, „Living after midnight“, manje metal, više klasična rock stvar. I doista, život je nastavljen poslije ponoći: fanovi su doslovno opelješili obližnje zalogajnice, pizza cutovi i kebabi nestajali su u hipu, ispred krcatog Rock caffea gdje je bio after tiskalo se stotinjak ljudi, u kafićima nije bilo slobodne stolice. To se zovu gosti.