Naši čitatelji poručili Kozlevcu: 'Neka država prvo očisti svoje parcele'

Izjava glavnog vatrogasnog zapovjednika Istarske županije i zamjenika predsjednika Hrvatske vatrogasne zajednice Dina Kozlevca, koji je nakon velikog požara na području Omiša poručio da bi država trebala moći očistiti zapuštene privatne parcele i trošak potom naplatiti vlasnicima, izazvala je brojne reakcije čitatelja na našoj Facebook stranici.

Kozlevac je upozorio da nitko svojim nečinjenjem nema pravo ugrožavati druge te da je širenje požara vrlo često povezano upravo s neočišćenim šumskim i drugim zapuštenim površinama. Njegov prijedlog naišao je na dosta razumijevanja, ali i na gotovo jednako snažan protuargument: prije nego što počne uređivati privatne parcele, država bi, poručuju čitatelji, trebala počistiti vlastite.

„Slažem se, ali neka država prvo svoje počisti“, jedan je od komentara koji najbolje sažima raspoloženje u raspravi.

Slično razmišlja i drugi čitatelj koji upozorava da su brojne površine koje su nekada bile poljoprivredno zemljište danas potpuno zarasle.

„Tamo gdje je prije deset godina rasla pšenica danas je šuma“, navodi, povezujući problem požarne opasnosti sa širim problemom napuštanja poljoprivrede i zapuštanja zemljišta.

Pojavili su se i konkretni primjeri državnih površina koje se, prema tvrdnjama čitatelja, godinama ne održavaju. Jedna čitateljica navodi područje Puntižele te smatra da bi država građanima mogla omogućiti da sijeku i odvoze drvo s površina koje ionako treba očistiti.

Dio komentatora, međutim, upozorava i na pitanje provedbe postojećih propisa.

Jedna čitateljica tvrdi da mogućnost postupanja protiv vlasnika neodržavanih parcela već postoji te navodi primjer jedne slavonske općine. Prema njezinim riječima, vlasnik ondje najprije dobije upozorenje da mora urediti parcelu, a ako se na njega ogluši, posao obavi općina i vlasniku ispostavi račun.

Ako je takva praksa doista već moguća, rasprava se tako ne svodi samo na pitanje treba li mijenjati propise, nego i na to koliko se postojeće obveze uopće provode.

Čitatelji su ponudili i nekoliko alternativnih rješenja. Jedan predlaže da država otkupljuje poljoprivredne parcele koje vlasnici više ne žele ili ne mogu održavati, i to po tržišnoj vrijednosti. Njegova je argumentacija da se problem zapuštenih parcela ne može promatrati odvojeno od činjenice da je poljoprivreda mnogima postala ekonomski neisplativa.

Drugi pak predlaže da se za čišćenje angažiraju zatvorenici, dok se u komentarima pojavila i ideja da bi se građanima moglo dopustiti besplatno uzimanje drva i raslinja s površina koje treba očistiti.

No nije svima problem zapuštenih parcela i glavni uzrok požara.

Jedan komentator ironično primjećuje da čišćenje zemljišta neće „onemogućiti piromane“, čime podsjeća da se u raspravama nakon velikih požara gotovo uvijek postavlja i pitanje njihova neposrednog uzroka.

Bilo je i osobnih prozivki na račun Kozlevca te ironičnih komentara, od pitanja zašto još nije u mirovini do dosjetke da njegove parcele „čiste koze“. Ipak, većina sadržajnijih reakcija vrti se oko istog pitanja: može li država od privatnih vlasnika tražiti strože održavanje zemljišta ako istodobno ni sama ne održava sve površine kojima upravlja?

Kozlevčeva poruka da nitko svojim nečinjenjem ne smije ugrožavati druge očito je naišla na razumijevanje. No reakcije čitatelja pokazuju da bi svaka stroža politika prema privatnim vlasnicima teško prošla bez jednakih pravila za državu, gradove, općine i druge javne vlasnike.