Tatjana Samuele – žena koja je odgojila pulsku plesnu scenu

Počela je kao petogodišnja djevojčica na gimnastici, u vrijeme kada nije bilo YouTubea, društvenih mreža ni plesnih škola na svakom koraku. Godinama je tražila svaku priliku da nauči nešto novo, a onda je, gotovo protiv vlastite volje, s nepunih dvadeset godina stala pred svoju prvu grupu djece. Danas, 34 godine kasnije, iza Tatjane Samuele tisuće su plesača, stotine koreografija, festivali, velike pozornice, natjecanja i generacije djece čijeg je odrastanja bila dio. Za Istarski.hr vratila se na sam početak svog plesnog puta, ali i bez uljepšavanja progovorila o tome koliko su se kroz desetljeća promijenili djeca, roditelji, autoritet trenera i sam odnos prema plesu.

Kada Tatjana Samuele govori o gotovo četiri desetljeća rada, vrlo brzo postaje jasno da razgovor o njezinoj karijeri nije samo razgovor o plesu. To je priča o Puli kakve se danas sve manje ljudi sjeća. O vremenu kada se ples učio gledajući nekoliko rijetkih televizijskih emisija i filmova. O djevojci koja je sama tražila gdje može vježbati jer joj ono što je imala jednostavno nije bilo dovoljno. O prvim privatnim plesnim studijima, počecima velikih festivala i generacijama koje su plesale prije nego što su postojali Instagram, TikTok i mogućnost da se vlastiti nastup nekoliko minuta kasnije uspoređuje s najboljim plesačima svijeta. Ali prije svega, to je priča o ženi kojoj je ples postao život.

Sve je počelo s mamom i gimnastikom

Tatjana je imala svega pet godina kada je s majkom došla u pulski Dom sportova.

– Mama je krenula na neke vježbe, a ja sam tada krenula na gimnastiku. Imala sam možda pet godina. S nekih osam saznala sam da u Domu zdravlja postoji ritmika i ples. Vodila nas je Dinka Melić, koja danas živi u Švedskoj. Tako sam se dugo bavila ritmikom, a uz nju i plesom.

Bile su to osamdesete godine. Pula je imala ples, ali za djevojčicu koja je već tada osjećala da želi više, mogućnosti su bile neusporedivo manje nego danas. Kada je u grad počela dolaziti pedagoginja s Akademije u Ljubljani i održavati vikend-radionice, Tatjana je bila među mladima koji su ih jedva dočekali. Ali ni vikendi joj nisu bili dovoljni. Učlanila se u trim kabinet na Uljanikovom stadionu, svojevrsnu preteču današnjih teretana, i ondje svakodnevno vježbala sama.

– Bile su neke sprave, možda među prvima takvima u Puli. Ja bih svaki dan tamo sama vježbala. Nas nekoliko cura nalazilo se i dodatno jer jednostavno u Puli nije bilo puno više od toga, a mi smo htjele učiti.

"Nije bilo interneta. Svaki korak koji bi vidio – upijao si"

Jedan od trenutaka koji su joj obilježili mladost bio je susret sa Sergiom Donatijem, baletnim profesionalcem iz Milana koji je, prema Tatjaninim riječima, radio i s Rudolfom Nurejevim. Primijetio je nekoliko mladih djevojaka koje pokušavaju same vježbati i ponudio im da radi s njima. Za Tatjanu je to bilo otvaranje potpuno novog svijeta.

– Danas je nemoguće djeci objasniti što je to tada značilo. Danas imaš sve. Nije bilo YouTubea, nije bilo interneta. Ono malo plesa što si mogao vidjeti na televiziji, upijao si. Svaki korak, svaki detalj. Gledala sam koljena, zglobove, noge, kako netko može toliko podignuti nogu, kako se može toliko okretati... Jedva si čekao vidjeti nešto novo.

Upravo je nedostupnost znanja kod nje stvarala još veću glad za njim. I nije nestala ni kada je počela profesionalno raditi.

Zagreb koji se nije dogodio

Kao mlada djevojka željela je otići u Zagreb i upisati školu za ritmiku i ples. Ali obiteljske i financijske okolnosti tada su bile drugačije.

– Mama je rekla: „Ma nema šanse, gdje ćeš ti tamo sama?“ Moji roditelji radili su obične poslove i znali su koje su naše mogućnosti. Tako da je puno toga bilo na meni i na tome koliko sama mogu postići.

Ostala je u Puli. Ali umjesto da to doživi kao kraj svoje priče, počela je tražiti druge puteve. Pronašla je plesne radionice u kazalištu, odlazila na njih svakog ljeta i nastavila učiti gdje god je mogla. A onda je stigao poziv koji će joj potpuno promijeniti život.

"Rekla sam mu da nisam sposobna učiti druge"

Milan Dovijanić vidio je Tatjanu na jednom natjecanju i zaključio da upravo nju želi za voditeljicu plesa u svom studiju. Ona nije dijelila njegovo samopouzdanje.

– Rekla sam: „Ne, nisam ja za to sposobna. Ne mogu ja to.“ Nije to bio samo manjak samopouzdanja. Imala sam ogroman osjećaj odgovornosti. Razmišljala sam da, ako nekoga pogrešno vodim, mogu toj osobi napraviti štetu.

Dovijanić je bio uporan. Otišao je čak razgovarati s njezinom majkom. Na kraju je pristala. Imala je manje od dvadeset godina. Prva grupa brojila je dvadesetak članova, a onda se dogodilo nešto što nitko nije očekivao.

Od dvadesetak djece do 13 plesnih grupa

U samo godinu ili dvije broj članova narastao je na približno dvjesto, a Tatjana je u jednom trenutku vodila čak 13 grupa. Plesna scena u Puli istodobno se mijenjala. Bila je to era „Flashdancea“, „Footloosea“, a nešto kasnije i MTV-a. Počeli su veliki koncerti i festivali, Arena Fest, nastupi s poznatim izvođačima i različite produkcije. Tatjana je u tim godinama bila i izvođačica i koreografkinja.

– Tada sam još uvijek više željela plesati nego voditi. Često sam nastupala, radili smo na festivalima, koncertima, ljetnim terasama...

Nastupala je i koreografirala na brojnim manifestacijama, a s vremenom su ona i njezini plesači postali prisutni na velikom broju događanja u Istri. Sedam godina zaredom sudjelovali su na MIK-u, surađivali s Vesnom Nežić Ružić, Alenom Vitasovićem i drugim izvođačima. Tatjana je tri godine radila i scenski pokret u Dramskom studiju Istarskog narodnog kazališta, a sedam godina organizirala je međunarodno plesno natjecanje. Paralelno s radom nastavila se školovati. Plesno obrazovanje završila je u Novom Sadu i EOS učilištu, a uz ples je diplomirala i talijanski jezik i književnost. Ipak, jedan trenutak smatra presudnim za ono što će kasnije postati.

Od plesačice prema pedagoginji

Tatjana nikada nije pripadala ljudima kojima je bilo dovoljno ono što već znaju.

– Vrag mi nije dao mira. Stalno sam htjela više. Čovjek je siguran kada nešto zna, a kada ne zna, onda je nesiguran. Meni moje iskustvo nije bilo dovoljno. Htjela sam puno više kako bih plesačima mogla dati više.

Posebno mjesto u njezinu profesionalnom razvoju zauzima suradnja s Marijom Ščekić. Gotovo godinu dana intenzivno su radile zajedno, često individualno, a Tatjana je upravo tada puno dublje ušla u suvremeni ples. I negdje u tim godinama dogodio se važan osobni zaokret. Prestala je razmišljati samo o tome kakva želi biti plesačica. Počela se pitati kakva želi biti učiteljica.

– Shvatila sam da je svijet pun plesača. Pomislila sam da je možda vrijeme da ja pokušam postati dobar pedagog.

Ta će odluka obilježiti ostatak njezina profesionalnog života.

Generacija "bandita" i sedam godina prvih mjesta

Vrijeme u kojem se formirala kao pedagoginja pamti kao razdoblje u kojem je odnos prema plesu bio ponešto drugačiji. Natjecanja su postojala, ali nisu bila središte svega.

– Ples je bio ples kao emocija, kao umjetnost, kao čovjek okrenut sebi. Pokušavao si iz plesača nešto izvući. Djeca su plesala radi sebe, radi gušta i radi društva.

Iz tih su godina izašle neke od njezinih plesačica koje su kasnije i same nastavile uspješne plesne puteve. Jednu generaciju i danas zove svojim „banditima“. Sedam godina zaredom osvajali su prva mjesta na županijskim natjecanjima. No čak i kada govori o njima, puno manje govori o medaljama, a puno više o odnosu koji su imali.

Trinaest godina jednog života i čovjek kojeg nije zaboravila

U prvom je studiju provela 13 godina. S vremenom više nije mogla sve voditi sama. Uključivale su se druge trenerice, radilo se u nekoliko prostorija, organizirale su se velike produkcije u kazalištu. Studio je rastao zajedno s njom. A onda je došlo vrijeme odlaska.

S Milanom Dovijanićem, čovjekom koji joj je prvi pružio priliku, profesionalno se razišla. Ne onako kako bi danas željela. O njemu ipak govori s velikom zahvalnošću.

– Njemu moram zahvaliti. On me prvi pogurao u te vode i da nije bilo njega, svega ovoga danas ne bi bilo. Bez njega nikako. Imao je dušu za djecu. Znao je kako s njima i stalno me gurao naprijed. Dao mi je samopouzdanje i motivaciju.

Upravo zato odlazak nije bio jednostavan.

– Žao mi je što nismo imali priliku ostati dobri. Nisam htjela da završi tako. I danas mislim na njega.

Život i financije ipak su je, kaže, natjerali da krene dalje.

Godine 2004. konačno je stavila svoje ime iza vlastite priče

Otvaranju vlastitog studija dugo se opirala. Znala je što ono donosi. Biti vlasnica i voditeljica više nije značilo samo razmišljati o plesu. Značilo je voditi cijelu organizaciju.

– Znala sam da više neću biti posvećena samo svojoj ljubavi prema plesu. Morala sam voditi cijelu priču, a nisam ni znala što to sve znači.

Godine 2004. ipak je krenula. Velik broj članova krenuo je s njom, a 2005. preselili su u Dom braće Ribar. Slijedile su godine produkcija, festivala, natjecanja, gostovanja i nastupa. I godine su se pretvorile u desetljeća.

"Tisuće i tisuće djece. Više ih ne mogu izbrojiti"

Kada smo je pitali koliko dugo radi s djecom, morala je zastati i izračunati. Trideset i sedam godina. A koliko je djece prošlo kroz njezine ruke? Tu više nema računice.

– Tisuće i tisuće. Ne mogu to zbrojiti. Znam samo da gdje god odem uvijek nekoga vidim. A ako ja njih ne vidim, oni vide mene.

Upravo je u tome možda najveći trag njezine karijere. Jer gotovo četiri desetljeća rada znače da djevojčice koje je nekada učila prvim koracima danas imaju svoju djecu. Neke su ostale u plesu, neke su postale trenerice, neke su otišle potpuno drugim životnim putem. Ali Tatjana nikada nije smatrala da je uspjeh pedagoga samo proizvesti profesionalnog plesača.

"Mi smo djecu kroz ples i odgajali"

Plesna dvorana za nju nikada nije bila mjesto na koje dijete dođe, odradi sat vremena i ode kući. U njoj se učilo puno više: disciplina, odgovornost, odnos prema autoritetu, poštovanje prema drugome, dolazak na vrijeme, briga o opremi, prihvaćanje kritike i možda najvažnije – kako podnijeti činjenicu da nisi uvijek najbolji.

– Nekada si mogao reći: „Nemaš plesne papuče? Dobro, vrati se kući po njih.“ Ako nisi došao na vrijeme na probu, vratio bi se kući i sljedeći put znao da moraš doći na vrijeme. Roditelji su podržavali takav način rada.

Danas je, kaže, takvu granicu puno teže postaviti. I upravo tu Tatjana vidi jednu od najvećih promjena koje su se dogodile tijekom njezinih 37 godina rada.

"Danas se izgubila hijerarhija između djeteta i trenera"

Ne idealizira prošlost niti tvrdi da su nekada sva djeca bila savršena. Ali odnos je, kaže, bio drugačiji. Dijete je znalo da postoji trener i da postoje pravila.

– Danas je puno teže. Imam osjećaj da se izgubila hijerarhija i poštovanje prema treneru. Nekada je trener mogao nešto zahtijevati od djeteta, a roditelj bi stao iza toga. Danas se puno češće događa da se svaka odluka propituje.

Posebno je osjetljiva na trenutak kada se kod mladog plesača ambicija počne odvajati od rada, pripadnosti grupi i ljubavi prema samom plesu. Jer talent je samo jedan dio priče. Plesač, smatra, mora naučiti biti i dio kolektiva.

– Nekada su djeca plesala radi sebe, radi društva, radi gušta. Danas je puno toga usmjereno prema tome tko će imati solo, tko će se natjecati, što će postići. A meni je uvijek bilo važno da postoji nešto više od toga.

Kada roditelj postane dio treninga

Promijenila se, smatra, i uloga roditelja. Tatjana dobro zna da bez roditelja nema ozbiljnog rada s djecom. Oni voze na treninge, financiraju opremu i putovanja, prilagođavaju obiteljski život probama i natjecanjima. Zbog toga ih smatra važnim dijelom cijelog procesa. Ali upravo zato odnos između roditelja i pedagoga mora počivati na povjerenju.

– Ako mi netko povjeri svoje dijete, mora postojati povjerenje da tom djetetu ne želim loše. Nakon toliko godina rada s djecom teško mi je kada se izgubi taj osjećaj.

Posebno ju pogađa kada se iza sati dodatnog rada, putovanja, priprema, pomaganja djeci prije nastupa i svega onoga što trener napravi izvan plaćenog sata vidi samo konačan rezultat. Jer velik dio njezina rada tijekom desetljeća nikada nije stao u satnicu. Bili su to dodatni treninzi, pripreme, koreografije, putovanja i vrijeme provedeno s djecom daleko od kuće.

– Ja sam takva. Dok imam, dat ću ti sve. Onda možda neću imati, pa ti neću moći dati, ali kada ponovno budem imala, opet ću ti dati sve.

Upravo zato promjene u odnosu djece i roditelja prema trenerima doživljava osobno. Ne zato što očekuje zahvalnost za svaki sat, nego zato što vjeruje da bez međusobnog povjerenja nestaje ono zbog čega je sve počelo.

"Ne gledam koliko sam djece imala. Pitam se jesam li ja napredovala"

Mogla bi danas brojiti grupe, nagrade, nastupe, produkcije i festivale. Mogla bi izbrojiti desetljeća rada. Ali kada Tatjana pogleda unatrag, kaže da razmišlja o nečem drugom – o sebi.

– Dosta sam samokritična. Kada se vraćam unatrag, to radim kako bih vidjela jesam li ja sa sobom nešto postigla, jesam li napredovala. Ne vraćam se razmišljajući o broju djece. Pitam se što mogu napraviti još bolje, kako im mogu ponuditi nešto još kvalitetnije.

Najveća nagrada dolazi puno kasnije. Kada više nema kostima, kada je natjecanje davno završilo, kada medalja završi negdje u ladici i kada dijete postane odrasla osoba.

– Meni je važno da danas ili sutra netko kaže: „Tatjana me nešto naučila.“ Ili da kaže: „Zahvaljujući njoj ipak sam nešto uspjela postići.“

Iza tisuća tuđe djece bilo je njezino dvoje koje ju je čekalo kod kuće

A onda dolazimo do dijela karijere o kojem se možda najmanje govori. Iza 37 godina treninga s tisućama djece postoji jedna obitelj koja je sve te godine dijelila Tatjanu s plesom. Jer biti trener nije posao koji završi kada se zaključaju vrata dvorane. Tu su glazba koju treba pronaći, koreografija koju treba osmisliti, kostimi, telefonski pozivi, roditelji, organizacija, natjecanja, putovanja, vikendi, produkcije i problemi koje treba riješiti.

I dok je bila važan dio odrastanja tolikog broja djece, Tatjana je istodobno bila majka svoje dvoje djece. Zato ih danas stavlja uz bok svemu što je napravila u plesu.

– Ponosna sam na svoje dvoje djece i na svoju obitelj koja je imala razumijevanja za moj posao.

Iza te kratke rečenice zapravo stoje desetljeća. Dani kada je mama morala na trening, vikendi kada je trebalo otići na natjecanje, večeri provedene na probama, tuđa djeca za koju je osjećala odgovornost kao da su njezina i obitelj koja je morala razumjeti da Tatjani ples nikada neće biti samo posao.

Najponosnija je na ljude koji su izašli iz njezine dvorane

Nakon gotovo četiri desetljeća možda bi se očekivalo da će na pitanje o najvećem uspjehu izdvojiti neko natjecanje, veliku pozornicu ili posebno priznanje. Neće.

– Prvenstveno sam ponosna na svoje plesačice koje su uspjele u plesu i u bilo čemu što su željele. Bila sam dio njihova odrastanja u svakom smislu. Ponosna sam što sam s mnogima i nakon toliko godina još uvijek povezana.

Možda upravo ta rečenica objašnjava cijelu njezinu karijeru. Ples je bio razlog zbog kojeg su se upoznali, ali nije bio jedino što im je pokušala dati. Učila ih je da se na probu dolazi na vrijeme, da se poštuje osoba pokraj tebe, da se ne odustaje nakon pogreške, da netko drugi ponekad zaslužuje stajati u prvom redu, da talent bez rada nije dovoljan, da ne moraš uvijek pobijediti, da možeš pasti i da nakon pada postoji još jedan pokušaj.

Prije gotovo četiri desetljeća bila je djevojčica koja je po Puli tražila bilo koga od koga bi mogla naučiti još jedan plesni korak. Nije imala internet. Nije imala današnje mogućnosti. Nije bila sigurna čak ni da je dovoljno dobra da bi jednoga dana druge mogla podučavati.

Danas više ne može izbrojiti koliko je djece prošlo kroz njezine dvorane. Neka od njih danas dovode novu djecu na ples, neka su postala treneri, neka više nikada nisu zaplesala. Ali kada nakon toliko godina na ulici začuje svoje ime, zna da je negdje u nečijem odrastanju ostao komadić svih tih treninga.

Jer gdje god ode, kaže, nekoga prepozna. A ako ona njih ne vidi – oni vide nju.

I možda je upravo to najveća nagrada koju jedan pedagog može dobiti. Ne da ga nakon 37 godina pamte po tome koliko je medalja osvojio, nego da ga pamte po tome kakvi su ljudi uz njega postali.