Evo zašto u istarskom turizmu nikad neće biti dovoljno radne snage

U Istri, čujemo tu mantru koja se ponavlja godinama, kronično nedostaje sezonske radne snage. Domaćih je radnika sve manje, razmilili su se po bijelom svijetu, pa u ovom trenutku strani radnici čine između 13 i 15 posto radne snage u Istri, izračunao je uoči sezone za lokalni list predsjednik Obrtničke komore Istarske županije Robert Momić.

Iako je riječ o sezonskom poslu, poslodavci i razni iznajmljivači turističkih objekata od te su se djelatnosti koja traje svega nekoliko mjeseci itekako okoristili, pa imamo bogatu zapadnu obalu, za razliku od puno manje potkožene istočne obale Istre.

Istovremeno, ti isti dobro potkoženi poslodavci žale se na manjak radne snage, žele prije svega domaću jer kako će, jelte, Filipinac turistu objasniti što je to ombolo ili špaleta, a istovremeno nisu spremni izdvojiti dio profita da bi radnike zadržali.

Ovog ljeta imala sam priliku osobno svjedočiti “razgovoru za posao” u jednom medulinskom ugostiteljskom objektu. Radilo se o pomoćnom poslu u kuhinji, a raditi je trebala 17-godišnja djevojčica, još uvijek u statusu školarke. “Razgovor” se svodio na ono što gazdarica nudi, po principu take it or leave it.

Vlasnica je, kazala nam je u početku, dugo vremena radila u Velikoj Britaniji, gdje su stvari vrlo posložene, a ovdje je, uzdahnula je, sve puno drugačije. A uskoro smo doznali i zašto, i što u Hrvatskoj smije, a u Britaniji nije mogla.

Radi se devet sati dnevno, od 13 do 22 sata (pretpostavimo da to ne bi bilo sat, dva, tri dulje jer nije pristojno tjerati goste), prijevoz se plaća, a plaća odlična – 1.500 eura. I taman kad bi čovjek pomislio da mu je upala sjekira u med – stigao je otrežnjujući odgovor na potpitanje - koliko dana u tjednu se radi.

“Svaki dan”, odvratila je gazdarica nakon kraćeg razmišljanja pa onda slegnula ramenima i dodala:”To vam je tako u sezoni. Dva mjeseca.”

Zanemarimo li nezanemarivu činjenicu da se ovdje radi o protuzakonitoj ponudi maloljetnom djetetu, koje ne smije raditi više od osam sati dnevno, niti mu je dopušten prekovremeni, ni noćni rad, a nedozvoljen je i rad bez ijednog slobodnog dana u tjednu, kratka računica jasno pokazuje da su protuzakonita i ta 63 sata tjedno. Podijelimo li 1500 eura s 279 sati rada mjesečno, dolazimo do minimalne satnice od 5,3 eura, što je ispod propisanog učeničkog minimuma od 6,56 eura, odnosno čak 9,84 eura neto za rad nedjeljom, noću i blagdanima. I tako se izvrsna ponuda rastopila u jednostavnoj matematičkoj računici.

I nije to izoliran slučaj: ima još priča izrabljivanih sezonskih radnika koji crnče 'od jutra do sutra'. I zato u istarskom turizmu nikad neće biti dovoljno radne snage. Uvijek, na koncu, postoje izuzeci: poslodavci koji korektno postupaju prema radnicima. Sjećam se razgovora s Perom Tadićem, vlasnikom popularne pulske pizzerije Jupiter, koji mi je prije nekoliko godina, tada za Glas Istre, rekao da njegovi radnici rade osam sati dnevno. Iako bi neki htjeli ili mogli i duže, u Jupiteru ne može. Ne želim premorene radnike, bila je čuvena izjave legendarnog Pere, koji se s jednakom pažnjom odnosi i prema svojim gostima. Konkretne porcije, korektne cijene. Nadam se da taj princip vrijedi i danas.