Foto 'Mi moramo delat, nimamo lazno prodavat': uz cestu ostavili punu prikolicu lubenica bez prodavača. I nisu požalili

Ne, ovo na slici nije putokaz za još jedan cestovni štand s voćem i povrćem. Ovaj je potpuno drukčiji od drugih – samoposlužni. Nema, dakle, prodavača, nema – što vam je – ni AI agentice, ali ima punu prikolicu lubenica i još svakakvrsnog povrća. Sve drito s kampanje iz Luga.

Tu su još vaga s kalkulatorom i kasica u kojoj ostavljate novac. Pa sa sočnom angurijom ili, recimo, kakvim velikim malancanom pod miškom – put pod noge.

Štand ćete naći uz cestu između Potpićna i Gračišća, u selu Runki na Pićanštini, gdje supružnici Helena i Danijel Carić vode svoje obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Poznati su po preradi žitarica, ponajviše pira, domaćoj tjestenini i svom brendu Artisana, ali o tome nekom drugom zgodom.

Ideja o ovakvoj prodaji nametnula se prije tri godine, a kako drugačije nego voljom prirode. Lubenice su bile toliko bogato rodile da ih jednostavno, veli Helena, nisu stigli prodati na lovranskoj tržnici, gdje inače nude svoje proizvode.

„Danijel je ujutro na markatu, popodne u kampanji, ja sam ljeti s djecom i obavljam ostale poslove oko prerade žitarica. Jednostavno, moramo delat, nimamo toliko lazno prodavat…“, priča Helena.

Poveli se s hrabrom pretpostavkom da će ljudi rado stati uz cestu i pritom biti pošteni. I upalilo je.

„Znali smo za taj koncept iz inozemstva, gdje je sve i bolje uređeno, pa smo stavili primitivnu tablu uz cestu, prikolicu pred kuću, upute kupcima i kasicu. I, eko, nismo požalili...“

Prodaja je, kaže, dobro krenula pa su uz lubenice ubrzo počeli nuditi i drugo povrće iz vlastitog uzgoja.

Cijene?

Lubenice su euro za kilogram, one tipa „mini“ dva. Pomidori koštaju tri eura, pelati jedan, a krumpir i žbula euro i pol. Ima još dinja, jabuka, šljiva... Pa ti, sinko, biraj.

„Imamo pozitivne reakcije. Ljudi stalno navraćaju, odgovara im da mogu doći u bilo koje doba dana, od jutra do mraka, nisu vezani uz radno vrijeme. Štand je otvoren koliko traje i sezona povrća, otprilike od polovice lipnja do polovice rujna“, kaže Helena.

Dolaze i turisti. Za mog posjeta, dan nakon blagdana, štand je već bio dobrano ispražnjen. Taman sam zatekao Nijemce na odlasku – punili su vrećice i spremali ih u kombi.

Kupio sam, naravno, i ja nešto. Izvagao, izračunao i ubacio novac u kasicu. Točan iznos, bez cjenkanja i bez muljaže. Sve ide na povjerenje. Lubenice ovdje dođu kao mali test poštenja. Čudan osjećaj, priznajem.

„Neka velika razočaranja nismo doživjeli, 99 posto kupaca je fer i korektno“, kaže Helena.

Ali mangupa uvijek i svugdje ima. Tako se nedavno pojavio jedan koji je iz kasice odnio novac, a usput, pretpostavljaju domaćini, i nešto povrća. Dabogda da mu prisjelo.

Zbog toga su postavili videonadzor. Nije im bilo drago zbog ostalih kupaca, ali drugog izbora nisu imali.

Srećom, takvih lupeža je malo. Dovoljno malo da ne kvare priču. I da prikolica uz cestu i dalje može stajati bez prodavača.

Galerija (6)