Cijeli dan divio sam se uglađenim Europljanima na plaži. A onda je stigao hladan tuš

Uvijek sam se divio tim strancima na moru. Organizirani su poput vojske. Njima fakat malo za sriću triba. Evo ih, nu, tu pored nas u šumarku na korak do zadnje plaže u Koromačnu.

Mater krstari debelom knjigom, do nje sin s naočalama ala Harry Potter guta još deblju – ja to, brate, ni do rujna ne bih pročitao. Oboje zavaljeni u režiserskim stolicama, a između njih stolac s fetama sočne lubenice.

Malo dolje stari zauzima stratešku poziciju na stijenama. Paca se čovjek uljem od pete do glave prije roštiljanja na suncu. Domalo će svi zajedno zaplivati školski, poput pešekana, kao da su odrasli tu, na kilometar od mora, a ne u nekom predgrađu Stuttgarta.

Obitelj iz udžbenika, reklo bi se. Uhvate vedri ljetni smijeh, utonu u zen dok si rekao „zen“. Čak im je i pas, samojed, europski poslušan. I on kao iz kataloga.

A meni nikako ne ide.

Sve mi smeta dok polako dolazim k sebi nakon što sam dvaput – jebem ti glupi ventil – pumpao sup, ko ga li je samo izmislio. Vrti mi se u glavi od manjka kondicije, neravno mi je ispod ručnika, krenuli su i mravi i pčele, a žena je ponijela samo jedan mali Heineken. To treba odmah popiti da ne kupim sramotu s tim kapima za oči pred Europljanima u šumici koji imaju samo velike Paulanere.

Pokušao sam zastati na trenutak, udahnuti, uroniti u sebe. Ali neće pa neće.

Uglavnom, stres. Kakav crni zen!

Žena i kćer već su u moru. Ne smeta im ni prljava pjena koju je jugo – di baš danas puše taj glupi vjetar – donijelo među plivače. Taman da ću im se pridružiti, evo samojeda. Kreće u akciju i – oh, neće valjda! – obavlja veliku nuždu. I to, da prostite, nimalo krutu, ravno po stijenama, po putu kojim svi prolaze u more.

Gazde, isti onaj udžbenički primjerak uglađene europske obitelji, sad ga vežu i mrtvi-hladni vraćaju se na svoje pozicije. Ma, ni da ih dirne što im je pas zasrao sunčalište.

Onom tipu što se maloprije pacao uljem nije palo na pamet ni isprati izmet. Nitko mu ne bi zamjerio, desi se.

Ovako je sve ispalo baš gadljivo.

Ponio me pravednički gnjev. Krenuo sam turistima na čistom hrvatskom objasniti da im ne valja posao, da ne mogu ovako u tuđem dvorištu; da im, na koncu, svečano objavim: pokupite svoja govna i, 'ajmo, kifeli.

Ali me, taman u zadnji čas – po dobrom starom neobičnom običaju – svladala opjevana istarska miroljubivost. Produžio sam ravno prema onoj oštariji s povoljnim cijenama da društvu ispričam sve i isperem bijes, kako drukčije nego velikim Laškim.

Kad sam se vratio, počinitelja više nije bilo. A ja ohrabren...

Kćer je – pametna su današnja djeca – sve sažela u jednu rečenicu.

„Ni ne, otac moj, za poć na more u bošku.“