Agnostic Front - hardcore tsunami u sat vremena pomeo Rojc

Ponedjeljak navečer. Idealno vrijeme za počinak jer sutra je, jelte, novi radni dan i pošten svijet valja ustati prije šest. Novinarčiće ne ubrajam, oni liježu najranije u ponoć i dižu se, ako treba, u podne. Ajde, ne baš svi. Ponedjeljak navečer idealno je doba za umatanje u krpe, nije baš za nekakve festivale, osim u slučaju kad u Pulu, ravno s njujorškog asfalta, stigne frontalni udar hardcorea koji ravno u prsa obara jednim udarcem.

Upravo takav jedan pomeo je sinoć Rojc i brojnu publiku okupljenu na festivalu Viva la Pola - Agnostic Front. Brutalni Ameri zadali su sinoć snažan direkt Puležanima (neki su po njega došli peti put!), a oni su tražili još.

Prije headlinera ionako vruć zrak u dvorištu Rojca, koji je potiho najavio drugi udar toplotnog vala, podgrijale su odlične pulske Šimije, zagrebački street punk bend Ciroza jetre, energični riječki punkeri Žulj koji su nedavno nastupili u Puli s britanskim legendama Peter And The Test Tube Babies i – za kraj Stepped out, još jedan odličan hardcore bend koji dolazi iz Splita.

Agnostic Front, pionire njujorškog hardcorea, utemeljene 1980., čiju je postavu prošao ‘mali milijun’ ljudi, sinoć su predvodili osnivač, gitarist Vinnie Stigma i pjevač Roger Miret koji je u bendu praktički od samih početaka. Bend koji je u karijeri dugoj 46 godina izdao 12 studijskih albuma, pjeva o zajedništvu, preživljavanju radničke klase (Miret je imigrant s Kube koji je prošao upravo to) i lojalnosti, no nije ga uvijek pratio dobar glas. Na optužbe o desničarenju 80-ih odgovorili su kritičarima da su oni američki radnički skinheadsi i da ih europski neonacizam ne zanima, što su, uostalom, dokazali pjesmom “Fascist attitude” koja progovara o zajedništvu i miru. Sinoć su pozvali Puležane na “muving lijevo-desno”, da ovdje, dok pogaju ispred bine, pronađu nove prijatelje.

Da ne bi bilo zabune otkud stiže bend, jer ne dolazi se preko Bare tek tako, krenuo je brodvejski uvod – “New York, New York” u izvedbi Franka Sinatre, o Velikoj Jabuci slušali smo kasnije i u stvari  “Old New York”, uslijedila je mrva Ennija Morriconea, a onda – ravno u glavu, točnije prsa u koja se busao Miret startajući s “AF stomp” i “The eliminator”.

Bio je to jednosatni hardcore tsunami, uz set brutalnih riffova, koji je doslovno razvalio Rojc, okupan znojem, pivom i obilnim količinama golih torza koja su pogala, pjevajući uglas s bendom. Punk je to, kazali su neki fanovi koji su zažmirili na to da se Mironov glas na refule, pogotovo u uvodu, nije čuo.

Rojc se zažario na “Victim in pain”, stvar s prvog, istoimenog albuma iz 1984. koja progovara o patnji, ali i o brutalnoj realnosti koja je postala prošlost, ali to nipošto ne znači da u svakom trenutku neće poput aveti iskočiti i pokazati svoje jezivo lice. Naime, na coveru tog albuma nalazi se čuvena fotografija “The last Jew in Vinnitsa”, na kojoj je ovjekovječeno pogubljenje metkom u glavu nepoznatog Židova u Ukrajini, vjerojatno 28. srpnja 1941.

“Bila je to prilično šokantna fotografija. Ali takva je bila i svrha. Htio sam da ljudi to vide i znaju da se to stvarno dogodilo i da se može ponovno dogoditi. Taj užasnuti pogled, čovjek koji gleda u kameru točno u trenutku kad je trebao pasti u jamu, bilo je uznemirujuće. Ta osoba vjerojatno u životu nikad nije učinila ništa loše. Takav je život. Bilo je tužno. Ali vidimo da se to ponovno događa, zar ne?”, objasnio je u jednom intervjuu Miret kako se ova potresna fotografija našla na coveru.

Svojevrsnom himnom, najprepoznatljivijom stvari “Gotta go” bend se sinoć približio izvornom punk zvuku, čuli smo i “Crucified”, obradu pjesme hardcore benda Iron Cross, a s “My life, my way” bend je zaokružio priču.

Za kraj, obrada Ramonesovog “Blitzkrieg Bopa” i, kao što je i počelo, Broadway. Frank Sinatra i odjavna “My way”. Njegov i njihov put. Bez odstupanja, ni milimetra.