Video SVE ĆE POJTI U PRAH: 'Još me ljudi zovu. Štrecnulo me, ma nisan ja Ronaldo da plačen...'

 „Zar opet?“, pita me moja Maja dok mi po 151. put iz JBL slušalica mili Livio Morosin s otvaranja Pula film festivala.

„Jebi ga, ubij me, jače je od mene“, odgovaram i opet stisnem play na „More dimboko, nebo visoko“, a ona hitro – ovaj je gotov, nema mu pomoći - gugla broj kakvog privatnog psihijatra.

I dobro govori Livio.

Sve pasiva, sve ustaje za nama…

Pa, evo, pasa je i još jedan Festival, a njigovo misto uzeja je baš Livio.

Zlatne arene su podijeljene – nisam, sram me bilo, ni pročitao tko ih je zaslužio – ali Morosinovu izvedbu još slušam. I gledam. Neobjašnjivo me vuče. Ne da mi mira.

Tko ga se sjetio?

Tko li se samo domislio dovesti ga u taj amfiteatar da nas - uz anđeosku Zoe Šestan, više od 150 pjevača i bend koji je zvučao kao da je izmišljen baš za tu noć - sve smrvi u prah?

Koji li ga je to junak na tren otrgnuo od kumpanije u pomerskoj oštariji i dao mu priliku da još jednom pokaže koliko je dubok - kao ono more - i visok - kao ono nebo iz njegove 17 godina stare pjesme; pjesme koja bi lako mogla pronaći mjesto u zavičajnoj nastavi svake pučke škole u Istri.

Rijetki su ljudi koji, poput Livija, baštinu pretvore u nešto sasvim živo. Ne u folklor, ne u kartulinu, nego u pjesmu u kojoj svatko pronađe komadić sebe: Pulu i Istru, mater i oca, dida i babu, prvu ljubav ili zadnje adio. 

Evo ga, nu, na pozornici. Malko izgužvana košulja, obavezna šilterica. I nešto crveno oko vrata što samo podsjeća na kravatu.

Prekrasno neopterećen – sušta suprotnost od onog glumatnja na red carpetu – kreće polako, kao da možda i neće pogoditi baš svaku riječ, baš svaki vers… 

A onda diže stisnutu pest poput kakvog narodnog heroja i na valu zboraša svih generacija zakucava refren pa sve  - a kako drukčije - gre u prah. Čak i onaj tamo zadnji mrgud s kamenim srcem. I on fini u mrvice. 

Zarazna melodija, rukovet nimalo zašećernih stihova – u dvi beside sve je rivalo – i fascinantna opuštenost, taj mir u Livijevu glasu… Sve to, sinko moj, liječi bolje od najskupljega psihijatra kojega mi Maja, evo, još uvijek gugla, zalud joj posao.. 

Dok ga gledate na sceni, Livio izgleda pomalo grub, grež, reklo bi se, kao da će svaki čas zaorati brajdu, a ne zapjevati najljepšu ljubavnu pjesmu i kalati zvizdu z neba ka samo za Pulu gori. 

Ali tako je samo na prvu – na drugu, treću i posljednju, ispod te boemske politure, neka je čudesna toplina.

Livio je stari emotivac. Osjetim to i čim mi se javi na telefon, da ga pitam kako je njemu sve to izgledalo.

„Još me ljudi zovu, a pasalo je već toliko dan - to je puno u ovo današnje brzo vrime. Govore da me još slušaju i gledaju, reakcije su iznad svih očekivanja. Ljudi koji me jako vole rekli su mi: dojdi u Arenu i odradi 'More dimboko', a na kraju su me, vidiš, svi doživili kao, ne znan, čudo prirode, jer ipak san ja u već poznim godinama“, kaže mi kroz smijeh Livio i nastavlja:

„Ta dica su mi objasnila da još nisan star… Ti dečki iz benda, ma nikad bolji bend nisan ima... I Zoe je bila prekrasna, jača nego ča san mislija - pobjednica San Rema pjeva moju pjesmu, ej! – pa moja prijateljica Anica Franjul na klaviru, curica u najboljim godinama… Tu večer valjda se sve poklopilo…“

Da sve ispadne upravo tako kako je zvučalo, pobrinuli su se Vasja Šumonja, Toni Drandić, Gabriel Radović i Masimo Lazarić. Dečki iz Freactiona te su večeri bili puno više od pratećeg sastava. 

Sve su zaokružili pjevači iz zborova Cantus PoPuli, Carillon, Theremines, Encijan, Istarske gondže, Viva choir, zbora Matice umirovljenika Pula te vokalne skupine Nešpula.

I suze i smih

A za Morosinovo ukazanje „krivci“ su Sandra Petrović Dishpalli, voditeljica glazbenih programa PFF-a i njegova ravnateljica Vlatka Kolarović, producent Edi Cukerić i Livijeva menadžerica Martina Pereša. Svatko je ugradio dio sebe, a Sandrina ideja o velikom zboru pokazala se punim pogotkom - ona je na koncu bila i u ulozi dirigentice.

I sam kantautor reći će da mu ova njegova pjesma nikad nije bolje zvučala nego tog 9. srpnja u Areni. A kad su je prvi put zajedno izveli na tonskoj probi, priznaje, zaplakao je, štrecnulo i njega…

„I na nastupu me pogodilo, ali nisan ja Ronaldo da moren plakati pred toliko ljudi“, dodaje u svome stilu Livio.

Nije ni morao pustiti suzu. Sve je bilo u glasu.

Ni njegovu menadžericu Martinu još ni puštilo, i ona je još sva pod dojmom. Livija, kaže, dugo poznaje -  počašćena je što ju je nedavno odabrao u njegov tim.

„Ponosna sam kako je odradio nastup u Areni -  nisam sigurna bi li netko drugi mogao motivirati sve te ljude, njih više od 150, i to mahom treće dobi, na naporne probe po onoj vrućini. A oni su svi za njega to odradili vrlo rado, također počašćeni što su dio Livijeve priče“, govori Martina.

Malo tko, dodaje, zna koliko truda stoji iza te jedne izvedbe - mjesec dana priprema, što u INK-u, što u Rojcu. Ali isplatilo se.

Jer, po mnogima je, govori Martina, ovo bilo najbolje otvaranje pulskog festivala u zadnjih nekoliko desetljeća…

„Ovo je velika stvar za Livija. Već je bio pomalo zaboravljen, a sada se vratio na velika vrata. Telefon mu ne prestaje zvoniti, ima puno ponuda za jesen… Sretni smo“, ne skriva zadovoljstvo.

Nakon osam godina diskografske stanke, Livio je u travnju objavio album „Nebo zgor Pomera“, na kojem su mu glavni suradnici bili Edi Cukerić i Ivan Arnold.

Idem si ga odmah pustit' na sluške.

Možda se na njemu skriva još jedan biser autora koji, i nakon toliko velikih pjesama, uporno odbija hodati utabanim stazama.

Ali, sve i da ne pronađem još jedno „More dimboko“, dovoljno je i ovo jedno, jer... 

Sve pasiva.

Sve će pojti u prah.

Osim Livijeve pjesme.