Nekad su boce skupljali pulski penzioneri. Onda je stigla konkurencija na električni pogon

Sjedim neki dan u centru Pule i gledam prizor koji mi je, priznajem, zapeo za oko.

Mladić na električnom romobilu. Ruksak na leđima. Velika crna vreća. Staje, saginje se i pregledava odbačenu ambalažu. Boca po boca i juriš dalje.

Nije to onaj prizor na koji smo, nažalost, već navikli. Znate koji. Stariji čovjek s dvije plastične vrećice. Penzionerka koja diskretno zaviri u kantu, pa se još osvrne oko sebe. Kao da je ona kriva što nakon četrdeset godina rada mora tražiti deset centi u tuđem smeću.

Ovo je bilo drukčije. Romobil daje mobilnost. Velika vreća daje kapacitet. Čovjek djeluje mlad i fizički sposoban. Ne znam tko je. Ne znam odakle je. Još manje znam koliko ima novca na računu.

I upravo zato neću izmišljati i pokušat ću ne moralizirati. Ali znam što sam vidio.

Vidio sam skupljanje boca koje više ne izgleda kao očajničko preživljavanje od kontejnera do kontejnera. Izgleda gotovo kao mala logistička operacija. I tu počinje neugodna tema.

Boca je svačija. Ali je li baš sve tako jednostavno?

Naravno da će netko odmah reći: boca nema vlasnika.

Točno. Tko je pronađe, može je uzeti. Nema zakona koji kaže da povratna ambalaža pripada hrvatskom penzioneru, ratnom veteranu ili noni s primanjima od 400 eura.

I dobro je da takvog zakona nema. Ali nije svako pitanje pitanje zakona. Postoji nešto što se nekad zvalo obzir.

Ako ste odrasli u Puli, znate tko godinama skuplja boce. Uglavnom ih ne skupljaju ljudi kojima je dosadno. Ne rade to zbog ekologije, sporta ni jutarnje gimnastike.

Skupljaju ih jer im deset boca znači euro. Pedeset boca znači pet eura. A pet eura nekome znači kruh, mlijeko i tabak.

Tužno? Jest. Ali to je društvo u kojem živimo.

Romobil protiv penzionera

Problem nastaje kada se u tu malu ekonomiju siromaštva uključi netko tko je mlađi, brži i nemjerljivo mobilniji. Čovjek na romobilu u sat vremena može obići ono za što starijem čovjeku trebaju tri sata i dvije tablete za koljena.

Nije kriv što ima romobil. Nije kriv ni što je mlad. Ali rezultat je isti. Tko prvi dođe, pobere boce. A penzioner koji je godinama obilazio istu rutu dolazi do prazne kante. 

Možemo mi sada održati seminar o slobodnom tržištu. Možemo objasniti da je konkurencija zdrava. Možemo nacrtati graf ponude i potražnje. Ali ipak nećemo.

Nije pitanje odakle si

Posebno treba biti oprezan s jednom stvari. Najlakše je ovu priču pretvoriti u priču o strancima.

Ne znam nacionalnost čovjeka kojeg sam vidio. Iz izgleda neću pogađati je li Filipinac, Nepalac, Indonežanin ili turist iz Trsta koji ima neobičan hobi.

Uostalom, potpuno je nevažno. Da je na romobilu bio rođeni Puležan od 25 godina, pitanje bi bilo isto.

Je li baš potrebno da mlad, zdrav i mobilan čovjek sustavno obilazi vreće i kontejnere u gradu u kojem to isto rade ljudi koji drugog načina za dodatnih pet eura gotovo nemaju?

Legalno je. Ali nije sve što je legalno automatski i lijepo. 

Možda je i njemu teško

Pošteno je reći i drugu stranu. Možda taj čovjek radi za malu plaću. Možda šalje novac obitelji. Možda plaća preskup krevet u sobi s još pet ljudi. Možda ima dug.

Fotografija ne pokazuje stanje tekućeg računa. Romobil nije dokaz bogatstva. Zato ga ne treba vrijeđati, prozivati niti od jednog čovjeka raditi simbol cijele skupine ljudi.

Ali smijemo primijetiti pojavu. I smijemo o njoj razgovarati. Jer ako mladi i izrazito mobilni skupljači počnu sustavno obilaziti grad, oni će jednostavno biti učinkovitiji od starih ljudi.

To nije rasizam. To je fizika.

Grad od deset centi

Na kraju, cijela priča je zapravo prilično jadna. Jedni skupljaju boce jer su im mirovine premale. Drugi očito računaju da se i deset centi isplati pokupiti.

Samo, kad na romobilu obiđeš pola grada prije nego što je penzioner stigao do drugog kontejnera, teško je ne primijetiti razliku. 

Boca je, naravno, svačija. Dok je netko brži ne pokupi.