'Da su mi djeca odrasla, sutra bih se vratio u Istru. Gore imam sve, ali nemam svoje ljude i svoj kamen'

U Raši imamo poseban boćarski turnir koji je, zapravo, puno više od toga. Na „Aršijani vajka skupa“, kako mu i samo ime govori, ne dolazi se samo zbog boća. Dolazi se prvenstveno zbog ljudi. Zbog onih koje nisi vidio godinu dana, od prošlog turnira, jer žive u drugom gradu, ali i onih s kojima se nisi susreo puno duže – iseljenika koji su ljeto iskoristili da se vrate doma, barem na godišnji.

Dovoljno je tek nekoliko minuta razgovora, onako uz biru i bulin, da nestanu sve te puste godine. Baš kao da ste se, evo jučer, rastali poslije kakve partide.

Kad sam minule subote među osamdesetak sudionika ugledao kolegu iz osnovnjaka Roberta Durasa (49), koji već punih 25 godina živi u Švedskoj, njegov mi je lik odmah prizvao jednu duboko urezanu sliku iz djetinjstva.

Igrali smo za pionire Prvomajske protiv Jedinstva iz Nedešćine i gubili 3:0. Robet je, revoltiran rezultatom – jer on, jebiga, nikad nije znao mirno prihvatiti poraz – na centru uzeo loptu, predriblao sve koji su mu se našli na putu i zabio gol. Majstor. Takav je nogometaš, takav je sportaš bio.

Kasnije su ga mnogi poznavali kao prvotimca labinskog Rudara, za koji je igrao uglavnom u Trećoj ligi, ali i jednu sezonu u tadašnjoj Drugoj hrvatskoj ligi, a s omladinskom ekipom osvojio i broncu na Kvarnerskoj rivijeri.

Aršijani vajka skupa

Nogomet mu je obilježio život. Vječno je visio na raškom kampu, a unatoč tome što je odrastao tik uz boćalište, svoju prvu boću bacio je tek sada.

„Zato smo i izgubili, ha-ha... Ali nitko mi nije zamjerio. Samo su rekli: 'Ma nema problema, opusti se, naš si'“, smije se na početku naše ćakule.

Upravo ta rečenica možda najbolje opisuje ovaj jedinstveni turnir na kojem mogu nastupati samo oni koji žive ili su rođeni u Raši, a prednost imaju amateri.

„Toliko sam godina planirao doći i ovaj put sam konačno rekao: idem! I nisam požalio. Ovdje nema generacijskih razlika. Igraju zajedno dečko od 16 i nonić od 80 godina. Toga u Švedskoj nema, to je gotovo nezamislivo. Tamo se druženje dogovara tri tjedna unaprijed, a ovdje je sve spontano, toplo, emotivno.“

Iznenadilo ga je, priznaje, kako su mu odmah prilazili ljudi koje nije vidio godinama.

„Mislio sam da me neki, nakon toliko godina, neće ni prepoznati, a svi me pozdravljaju – ovi stariji: Bruno Miletić, Šime Griparić, Željko Tenčić, Lazo... I vršnjaci me zafrkavaju kao nekad. Kao da smo jučer sjedili zajedno na placi u baru.“

U Švedsku ga prije četvrt stoljeća nije odvela potraga za boljim životom, nego ljubav prema Labinjanki Beniti Načinović, današnjoj supruzi. Ondje su započeli novo životno poglavlje. Došli su posao, obitelj, djeca i novi dom. Ali Istri se uvijek vraćao. Pa barem u mislima.

Iako danas živi u Eskilstuni, gradu sat vremena udaljenom od Stockholma, Robert je svakog ljeta obavezno u Labinz, gdje žive njegovi roditelji Milena i Anđelo te brat Bojan. Četiri tjedna godišnjeg odmora debelo su unaprijed zaokružena u kalendaru.

„Sve mi znači doći ovdje s obitelji. Da su djeca već odrasla, odmah bih se vratio. Fućkaš novac. Ovdje je život jednostavniji. No sikiriki, no stres“, govori u svom stilu.

Uz smijeh dodaje kako mu puno više znači jedan ovakav dan u Raši, uz briškulu i harmoniku, ili pak roštilj sa starom labinskom ekipom – Bebom, Zokijem, Kosićem, Sukijem, Darijom... – nego gore koncert nekakvog švedskog Miše Kovača.

„Dobro, oni, ako ćemo pravo, ni nemaju takvog pjevača“, smije se Robi.

Doma je ipak doma

Nedostaju mu, kaže, one obične stvari koje čovjek ovdje često uzima zdravo za gotovo: duža jutarnja kava, pjesma na fešti, pa i ono vječno nadanje da će Hajduk – khm, khm – ove godine biti prvak.

„Gore stvarno imam sve... Imam posao, uređenu državu, ali nemam ono što mi najviše znači – familiju, prijatelje, more… Nemam, kako ja kažem, moj kamen. Prihvatio sam njihov jezik, običaje i način života, ali jednostavno – doma je ipak doma.“

Radni tempo na sjeveru ne ostavlja puno slobodnog vremena. Radi u tvrtki koja proizvodi elektroničke komponente, a čim završi smjenu, seli na nogometni teren.

Nogomet kao život

Pomoćni je trener u četvrtoligašu Eskilstuni i izbornik regionalne kadetske selekcije, pa su vikendi ponovno rezervirani za nogomet, tim više jer i sve njegovo troje djece igraju. Fabian (13) nastupa za starije pionire Eskilstune, Ester (17) za juniorke u Prvoj ligi, dok je najstarija kći Lucia (21) profesionalna nogometašica Djurgårdena, prvoligaša iz Stockholma, i reprezentativka Švedske do 23 godine.

„Želio ju je Nenad Gračan dovesti u hrvatsku reprezentaciju. Bila je i na mini-pripremama da osjeti atmosferu, svidjelo joj se, ali ipak je prevagnula kvaliteta švedske reprezentacije i ostala je gore“, ponosno objašnjava Robi.

Kad ga pitam što mu znači nogomet, odgovara u hipu.

„Ma, život! Moj i moje djece. Kad bih jednog dana dobio na lutriji, otvorio bih nogometnu akademiju u kojoj bi klinci mogli besplatno trenirati i imati najbolje uvjete. Taj sam posao trenera jedino oduvijek volio.“

Plan je jasan: kad stekne uvjete za mirovinu, a djeca odrastu, povratak u Istru više neće biti samo želja.

Robert je cijeli život proveo uz nogometnu loptu. Boću je prvi put bacio tek s 49 godina, ali upravo ga je to, eto, vratilo među ljude i prijatelje i - ako hoćete - uspomene koje nikad zapravo nije izgubio.

Pozdravili smo se kako jedino spada: „Aršijani vajka skupa!“.

Palo je, naravno, obećanje da se na istom mjestu i u isto vrijeme, druge srpanjske subote, vidimo i dogodine.