Zauvijek je utihnuo glas Šjore Špije. Posebno dirljivim riječima od nje se oprostio Žižović

Postoje ljudi čiji se odlazak ne mjeri samo godinama života ili profesionalnim uspjesima. Mjeri se prazninom koju ostavljaju iza sebe. Takva je bila Arinka Šegando Blašković - glazbenica, skladateljica, glazbena pedagoginja, radijska autorica i prije svega žena koja je desetljećima bila glas jedne od najvoljenijih radijskih junakinja u Istri – Šjore Špije. Jučer je taj glas zauvijek utihnuo.

Za mnoge Istrijane njezino ime možda nije bilo prvo koje bi izgovorili. Rekli bi jednostavno - Šjora Špija. I svi bi znali o kome je riječ.

Bio je to mnogo više od radijskog lika. Šjora Špija postala je institucija, kroničarka svakodnevice, glas "malog čovjeka" koji je uvijek imao što reći o životu, politici, susjedima, birokraciji, mirovinama, cijenama i svim onim sitnicama od kojih je satkana svakodnevica. Govorila je onako kako ljudi u Istri govore - mješavinom čakavštine, talijanizama i lokalnog duha, bez glume i bez pretvaranja. Upravo je zato bila toliko uvjerljiva.

Lik Šjore Špije Arinka je stvarala zajedno sa suprugom Francijem Blaškovićem i suradnicima, pretvorivši ga tijekom više od četvrt stoljeća u jedan od zaštitnih znakova Radio Pule. Toliko je bio prepoznatljiv da je postao dio kolektivne memorije Istre. Njezine rečenice prepričavale su se na tržnicama, u kafićima, na radnim mjestima i obiteljskim okupljanjima. Šjora Špija bila je glas naroda, ali i glas razuma - duhovit, britak i uvijek ljudski.

No Arinka Šegando Blašković bila je mnogo više od Šjore Špije. Desetljećima je stvarala glazbu. Bila je pjevačica, klavijaturistica, flautistica, autorica tekstova i skladateljica. Sa suprugom Francijem Blaškovićem sudjelovala je u stvaranju kultnih sastava Arinka i Tingl Tangl i Gori Ussi Winnetou, ostavivši neizbrisiv trag u istarskoj alternativnoj i kantautorskoj glazbi. Mnoge pjesme koje su nastale iz njihove suradnje odavno su postale dio istarske glazbene baštine.

Bila je i omiljena profesorica glazbene kulture u pulskoj Osnovnoj školi Kaštanjer, gdje je generacijama djece prenosila ljubav prema glazbi. Kao dirigentica školskog zbora osvajala je priznanja, a njezini učenici pamte je po energiji, vedrini i predanosti poslu. Mnogi je pamte i po dječjim pjesmama, među kojima posebno mjesto zauzima "Ča bi škola, da ni mene…", koja je odavno postala svojevrsna himna brojnih školskih priredbi.

Ipak, najveća ostavština Arinke Šegando Blašković možda nije ni u notama ni u tekstovima. Ostala je u jeziku koji je čuvala, u istarskom humoru koji je njegovala i u ljudskosti koju je unosila u svaki svoj nastup.

Da će iza sebe ostaviti veliku prazninu potvrđuju i riječi brojnih prijatelja i suradnika. Među njima je i Budimir Žižović, koji se od Arinke oprostio dirljivom objavom na Facebooku:

„Arinka, nadasve hrabra i pametna žena. Pouzdani motor sinkretičkog megaprojekta – Franci.

Ovu Francijevu sliku, koja u sebi nosi neobičnu priču, darovali su mi svojevremeno njih dvoje.

Iz bogatstva sjećanja na Arinku, ne mogu zaobići zajedničku prezentaciju u kavani Na obali. Ona je prezentirala svoj prvi i jedini samostalni album, a ja drugu zbirku pjesama, Kavana na obali. Događaj je raskošno režirao Boško Obradović.

Arinka je komponirala sve moje stihove koje sam dao Franciju i dala im život kakav ja nisam ni sanjao.

Žao mi je što Arinka nije obznanila svoju gljivarsku kuharicu. Njezina jela od gljiva bila su čarobna, a kulinarske seanse nezaboravne.

Ona je bila čarobnjak Merlin, u ženskom izdanju, a Franci Kralj Artur.

Na planetu Malog Princa nema više jedinog domorodca. Ostao je samo veliki baobab. Ispod njega sjedi Franci i neizlječivo tuguje, a planet kruži sve dalje od nas.

Moj zdvojni addio“, napisao je Žižović.