'Mi smo najbolji mali bend na svijetu': veliki intervju sa Sejom iz Zabranjenog pušenja

Zabranjeno pušenje ovoga ljeta u Pulu dolazi s neuobičajenim koncertnim projektom. Umjesto klasične "best of" svirke, publika će na Malom rimskom kazalištu imati priliku čuti niz pjesama koje godinama nisu izvedene uživo. Uoči nastupa razgovarali smo s Davorom Sučićem Sejom o Puli, bendu, društvenoj atmosferi, nostalgiji, politici i budućnosti.

- U Pulu dolazite s 'neuštekanim' projektom. Što publika može očekivati?

- Izvodit ćemo pjesme koje gotovo nikada nismo svirali uživo, naši 'crni pačići', pjesme koje nemaju spotove i koje su završile u prašnjavom arhivu našeg benda. Sada ih pokušavamo vratiti među publiku i udahnuti im novi život jer vjerujemo da vrijede i da su možda među najboljim stvarima koje smo napravili.

Drugi dio koncerta činit će naše poznate pjesme, ali u akustičnom ruhu. Bit će to spoj mladosti i iskustva.

- Kakve vas uspomene vežu uz Pulu i Istru? Dolazite li često?

- Pulu sam zapravo upoznao zahvaljujući Jugoslavenskoj ratnoj mornarici. Služio sam vojsku nekoliko mjeseci u kasarni Sergeja Mašere na Muzilu i tada sam upoznao grad koji mi je ostao u izuzetno lijepom sjećanju.

Puležani su prema nama mornarima bili iznimno srdačni. Znali bi nas počastiti pićem ili nas povesti automobilom kada bismo zakasnili na prijevoz do vojarne. To su sitnice koje čovjek pamti cijeli život.

Kasnije smo u Pulu dolazili često zbog koncerata. Ovdje je uvijek postojala publika koja je voljela žešći rock'n'roll i nešto angažiraniji pogled na muziku. Nastupali smo mnogo puta, još od osamdesetih godina, i to druženje s Pulom traje sve do danas.

- Često se može čuti da "Zabranjeno pušenje više nije isto" ili da vas je "zahvatilo ono protiv čega ste nekad pjevali". Kako odgovarate na takve kritike?

- To da bend više nije isti potpuno prihvaćam. Zapravo, na neki sam način i ponosan na to. Najlakše je cijeli život ponavljati istu formulu i igrati na sigurno.

Mi smo kroz godine stalno mijenjali svoj zvuk. Kad me pitaju hoće li nova ploča biti bolja od prethodne, uvijek kažem da ne znam hoće li biti bolja ili lošija, ali sigurno neće biti ista.

Naravno da dio publike želi zvuk iz osamdesetih, ali to jednostavno nije moguće rekonstruirati. Malo je bendova na svijetu koji su zadržali istu postavu desetljećima. Ljudi čine glazbu, a ne formule. Ne želim današnje glazbenike opterećivati pokušajem da kopiraju prošlost. Više me zanima otići na nepoznat teren i vidjeti što ćemo ondje pronaći.

- Atmosfera u Hrvatskoj, ali i u svijetu, posljednjih godina nije optimistična. Jača desnica, raste govor mržnje. Kako to vidite?

- Mislim da ljudi jednostavno prolaze kroz različite faze. Posljednjih desetljeća svijet je napravio ogroman iskorak kada su u pitanju ljudska prava. Brojne manjine izborile su se za svoje mjesto pod suncem, dogodile su se stvari koje su u vrijeme mog djetinjstva bile nezamislive.

Sjećam se vremena kada su u Americi crnci bili sustavno diskriminirani. Danas se to čini gotovo nevjerojatnim. Vodile su se borbe protiv apartheida, za građanska prava, za prava različitih manjinskih skupina i mislim da je svijet zbog toga postao bolje mjesto.

Naravno, svaka akcija izaziva reakciju. Danas je desnica jednostavno u modi. Ali kao i svaka moda, vjerujem da ni ona neće trajati zauvijek. Ljudi se s vremenom zasite svega pa će se, vjerujem, zasititi i toga.

- Ta ista desnica često kao neprijatelja spominje Jugoslaviju kao izmišljenog neprijatelja kojeg nema već 35 godina. Na meti su i "komunjare". Što vi kažete? Je li danas sve super? Jeste li vi "komunjara"?

- Mislim da zapravo živimo u vremenu koje je puno sličnije tom toliko proskribiranom socijalizmu nego što mnogi žele priznati. Samo ga danas doživljavamo drukčije.

I dalje živimo u partitokraciji. I dalje se često stječe dojam da bez stranačke iskaznice teško možete dobiti posao. Ljudi se i danas zapošljavaju preko veza i poznanstava, a ne isključivo prema sposobnostima. To me jako podsjeća na neka prošla vremena.

Nekada je Savez boraca određivao što se smije slušati, koje se predstave mogu igrati ili koji su bendovi poželjni. Danas opet imamo razne samozvane čuvare društvenog morala, osloboditelje, koji misle da imaju pravo određivati što ćemo gledati, slušati ili govoriti.

Tu je i golemo iseljavanje. Čini mi se da ljudi danas odlaze možda i više nego što su odlazili u Jugoslaviji. Odlaze jer traže posao i život koji im je primjeren. Reakcija na prošlost je često burna zbog toga što u toj prošlosti pronalazimo brojne sličnosti sa sadašnjim vremenom.

Dobro ste rekli, borimo se s izmišljenim neprijateljem. Zato mislim da je pogrešno ratovati s prošlošću. Prošlost vam ne može biti neprijatelj. Neprijatelj može biti samo sadašnjost. Čini mi se da mnoge boli što se od prošlosti nismo udaljili koliko mislimo da jesmo.

- Kako biste najkraće opisali Zabranjeno pušenje? Imate li neku višu misiju?

- Volim reći da smo mi najbolji mali bend na svijetu.

U Sarajevu smo imali dva velika uzora. Bijelo dugme bilo je najveći bend, a Indexi najbolji bend. Gotovo svi bendovi iz moje generacije morali su odlučiti žele li biti najveći ili najbolji.

Meni su uvijek bili bliži Indexi, njihovo poslanje i misija.

- Vaša glazba i danas spaja ljude, pogotovo u regiji. Govori o ljubavi, zajedništvu i razumijevanju. Može li to opstati u današnjem svijetu?

- Ja sam živio i u Sarajevu i u Zagrebu, svirao po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Zbog toga se osjećam kao neka vrsta ambasadora povezanosti među ljudima. Sve bi bolje funkcioniralo kada ne bi postojali animoziteti i granice među narodima.

Ne zagovaram nikakvu novu Jugoslaviju, ali zagovaram bolje odnose. Mi smo jedni drugima najbliži po jeziku, mentalitetu i navikama. To je jednostavno činjenica.

Posebno me veseli što mladi ljudi sve manje nose teret ratova i podjela svojih roditelja. Na koncertima vidim publiku iz svih krajeva regije. Sve je više ljudi koji putuju, dolaze jedni drugima na koncerte i druže se bez obzira na politiku.

Mislim da prirodne veze među ljudima nije moguće zaustaviti. Politika može pokušavati, ali zajednički jezik, kultura i nasljeđe dugoročno će uvijek biti jači od podjela. Vjerujem da će s vremenom biti sve manje nepovjerenja, a sve više normalnih odnosa.

- Koji su planovi Zabranjenog pušenja?

- Radimo na novom albumu još od proljeća. Trenutačno imamo petnaestak novih pjesama pa ćemo vidjeti hoće li na album ući sve ili ćemo odabrati deset ili dvanaest najboljih.

Voljeli bismo ga objaviti i na vinilu. To nam je velika želja.

Istodobno nastavljamo s ovom 'neuštekanom' turnejom za koju vlada velik interes. Posebno se veselim Puli. Mislim da će upravo pulska publika razumjeti što smo htjeli napraviti ovim projektom.

- Na kraju, je li danas bolje biti hadžija ili bos? Čini se da su, zahvaljujući društvenim mrežama, svi postali hadžije.

- To me uvijek podsjeti na Andyja Warhola i njegovu poznatu misao da će svatko jednom imati svojih petnaest minuta slave.

Čini mi se da danas tek shvaćamo koliko je bio proročanski precizan. Društvene mreže omogućile su ljudima da iz vlastitog dnevnog boravka postanu medijski prisutni i dopru do ogromnog broja ljudi.

U tom smislu, rekao bih da dolazi vrijeme kada će svi biti hadžije, ali pod jednim uvjetom: morat će imati nešto što vrijedi reći.