Kako je Aldo zbog paštete i mlade policajke postao glavna tema u selu: 'Ča je, brižan, tako grdega učinija?'

Svanula je suncem okupana, ali ne i prevruća nedjelja, kao izmišljena za cjelodnevnu radost na moru. Aldu je preostalo još samo trknuti po paštetu i štrucu kruha u butigu – pomidore je imao iz vrta. Ostalo je sve obavio glatko i po reguli: odslušao emisiju Serđa Valića na Radio Puli, skupio Mirjanu i unuke poslije mise te iz prve pronašao kupaće gaćice u škafetinu i suncobran u garaži.

Želio je što prije na plažu – nije se još bio okupao ovog ljeta – pa je umjesto pješke, ne želeći gubiti ni minute, u tih dvjestotinjak metara udaljenu trgovinu ipak otišao autom. I tu se odjednom sve kobno urotilo protiv njega.

Prc, Milojka!

Čim se uključio na glavnu cestu, policijska patrola, sakrivena u koridoru između dva stabla – kao da sama čini kakav prekršaj u škuribandi – jurnula je za njim i zaskočila ga na parkiralištu pred marketom. Nabrijana policajka blokirala ga je vozilom, baš kao inspektor Callahan u onom filmu. Samo su još, za puni dojam, falile sirene.

Alda je oblio hladan znoj, okupao se i prije negoli je stigao u Rabac. Bio je čuo da se ovako nešto događa vozačima u okolici, ali pripisao je to pretjerivanju i uličnim pričama. A sad, evo…

Potuljen, spuštenih ramena i odsječenih nogu izašao je iz auta, praćen pogledima znatiželjnika s pune terase kafića. Pomisao da ga proguta zemlja u tom mu se trenutku uopće nije činila lošom opcijom.

Jedna se susjeda u čudu prekrižila, iako je isto obavila više puta malo prije u crkvi, drugi je kibic odmah naručio dupli pelinkovac da izbije stres iz žila, a dežurni seoski širitelj tračeva odložio je novine i naočale za čitanje zamijenio onima za lov.

Nad terasom se nadvilo pitanje: "Ča je to tako grdega brižan Aldo učinija?"

Što je, k vragu, tako gadno skrivio da ga policija ovako progoni – je li projurio 150 na sat, opljačkao ovaj ovdje bankomat ili, Bože oprosti, učinio još nešto nezamislivo lošije? 

„Niste vezani pojasom. To vam dođe 130 eura ili upola manje ako platite u roku tri dana“, izdiktirala je policijska službenica hladno kroz prozor.

Činilo mu se kao da je jedva dočekala nekoga kazniti. Poslala ga je da obavi špežu dok ona ispiše nalog.

Aldo je izgubljeno promatrao sva ona lica na kavi koja su neočekivano dobila besplatnu predstavu. Iz novčanika je izvadio karticu za paštetu i već računao na onih 65 eura koje će morati iskeširati policajki - Bog je veselio!

Već je bio platio kad su ga dobronamjernici počeli redom zasipati istim savjetom: imao je pravo, budući da u svojih trideset godina vozačke karijere nijednom nije kažnjen, na opomenu, a ne da ga se odmah ovako rebne po novčaniku.

Milio se nesretnik svima, osim Valteru, koji se zloguko smijao nad makijatom tamo u kantunu i odmah nazvao svoju Ritu da joj prenese sretnu zgodu o – ha, ha, ha – tom vječno glupom njihovu susjedu.

Sakupivši hrabrost, Aldo se – 65 eura, pa to nije malo, to su dobre patike za unuka – uputio do patrole koja se vratila na poziciju uz cestu. Otvorili su mu zadnje staklo, kao da predstavlja pogibeljnu opasnost, i taman da će zaustiti nešto o svojim zakonskim pravima, o toj opomeni, policajka je stisnula gas i krenula za novom žrtvom pred butigu.

Bila je to, ispostavilo se ubrzo, Valterova žena Rita. Razgovarala je mobitelom u vožnji – shvatili ste već s kime.

„To vam je 130 eura, a ako platite u roku…“, verglala je policajka, a publici je to sad već bilo normalno. Više se nitko nije križao niti se išta pitao. Kava je bila kao svaka druga…

Jedino je Valteru, tamo u kantunu, odjednom postala nekako gorka.

Digao se sa stolice i krenuo vidjeti zašto su njegovu bolju polovicu ovako blokirali. Kao da je projurila 150 na sat, opljačkala ovaj ovdje bankomat ili, Bože oprosti, učinila još nešto nezamislivo lošije.

Pa nije ona valjda Aldo da je policija može ovako ganjati kao u kakvom lošem vicu.