'Kad se sjetim što sam sve prošao u 35 godina, hvata me neka jeza. Nevjerovatno da sam još živ'

U ponedjeljak 6. srpnja svaki pravi Istrijan, a i svi koji se tako osjećaju ili vole ovu regiju, trebali bi biti u Malom rimskom kazalištu u Puli. Alen Vitasović, jedan od simbola istarske glazbe, a i Istre uopće, ima slavljenički koncert povodom 35 godina karijere. 

Treba li uopće bolji poziv?

S Alenom razgovaramo u njegovom i našem omiljenom pulskom mjestu. Riječ je, naravno, o Uliksu. Ovdje se vidimo skoro svako jutro, bude tu dobacivanja svatko sa svog stola, a tema je uglavnom nogomet. Čak i kad nije u tijeku svjetsko prvenstvo. 

Sada smo sjeli na kratku ćakulu. Bavit ćemo se i nogometom, naravno, ali samo kao sporednom temom.

Trideset i pet godina. Lijepa brojka. 

"Da mi je netko rekao da će se to jednog dana dogoditi, ne bih mu vjerovao. Meni je to prošlo u tren oka. Kad malo razmislim što sam sve prošao u tih 35 godina, a i prije toga 10-12 godina amaterski, hvata me neka jeza. Nevjerovatno da sam još živ, ali mi je drago zbog tog jubileja i nadam se da će biti lijepo", kaže Alen
   
- Što će ljudi vidjeti na koncertu? 

- Nikakav spektakl, vizualno i scenski, nego pet-šest ljudi koji će svirati uživo i ja koji ću pjevati retrospektivno od 93. do 2026. Najveći problem mi je bio odabrati pjesme jer ih imam puno relativno poznatih. Neke nažalost neće ući u playlistu. Želim prikazati cjelokupi repertoar. Neću imati specijalnih gostiju, prije mene će zasvirati Ivan Licul na harmonici, čisto da zagrije narod. On ima novu pjesmu i prijatelji smo. Kasnije će doletit Lima Len da otpjevamo Brajde i to je to. Drugo sve Alen Vitasović uživo. 

- Malo rimsko je prekrasna pozornica.

- Nastupio sam nekoliko puta tamo, doduše ne samostalno, ali ambijent je svjetske klase, osjećaš se kao svjetska zvijezda. Još kad dođe noć i sve se to osvijetli... Video zid na arheološkom muzeju, vidi se more, ambijent najljepši u Puli.

- Možemo li se sada malo vratiti u početke karijere. Prisjetiti se kako je sve počelo prije 35 godina? 

- Početkom 90-ih ja sam se vratio sa svirki u inozemstvu s bendovima, gdje smo svirali međunarodnu glazbu. Dakle bio sam već našpanan, iskusan, s jedno 21, 22, 23 godine. Počeo sam raditi na Radio Puli kao glazbeni urednik, a direktor je tada bio Ranko Borovečki. Tamo je u marketingu radio Livio Morožin. Upoznali smo se, on je bio povremeni Gustafić, rekao mi je da ima neke pjesme i da bi htio da ja pjevam. U to vrijeme u Poreču je bio neki festival za mlade pjevače, pa mi je rekao da bismo se mogli ići natjecati s jednom njegovom pjesmom "Ne moren bež nje". Snimili smo tu pjesmu kod pokojnog Alda Špade. Samo snimanje je trajalo sat i pol, dva, a ostalo je bilo Dva ferala, punjenje baterija. 

- Dva rafala...

Da, Dva rafala, ha, ha. Aranžman sam ja napravio na starom kompjuteru, Atariju. Nije nas baš bilo volja jer smo mislili da niš od tega ne bude. Na kraju festivala nije bilo jer ga nisu uspjeli organizirati, ali mi smo ipak snimili pjesmu i pošto smo imali mogućnost, pustili smo je na Radio Puli. Tako je to počelo, počeli su zvoniti telefoni. Šta je ovo, ko to pjeva, pa to je genijalno, to još nismo čuli. Neki Alen Vitasović iz nekog sela. Onda smo se drugi, treći dan našli ja i Livio u okolici Pule, na određenim lokalitetima, i dogovorili smo da probamo još dvije-tri napraviti u poluzajebanciji. Tako su nastale Jenu noć, Gušti su gušti, Nisi više mala, što su danas evergreeni takoreći. 

- Tada je i čakavština prvi put prešla Učku, a kasnije si pobijedio i na festivalu u Splitu. To je onda bilo kao da Istra osvoji naslov prvaka Hrvatske.

- To je upravo tako, čak i više. Split je tada bio najjači festival, pobjeđivali su Oliver, Gibbo, Doris. Ja sam dođao iz Orbanići s autobusom, sa ženom u drugom stanju. Totalni autsajder. I pobijedio sam sa pjesmom Bura. Nakon prvog polufinala već sam spakirao kofere kad me direktor, isto pokojni, svi su sada već pokojni, Zdenko Runjić, hvala mu, pitao "pa di ćeš mali?". Ja sam mu rekao da idem na bus doma, a on kaže pa di ćeš doma ti si osvojio prvo polufinale. Tako dođem ja u finale i pobijedim sve te veličine, a da mi ni danas nije jasno kako. Jedini sam koji je pobijedio na splitskom festivali a da nije Dalmatinac. Čak ne Dalmatinac, nego Split i okolica. Znači Orbanići. To je kao da Istra dođe u polufinale Lige prvaka. Ajde možda ne baš tako, ha, ha.

- Kad spominješ Livija, možda je i njega netko očekivao na koncertu za 35 godina.

- Stalno nešto prčkamo i dogovaramo da ćemo krenuti i snimiti jedan albumčić novi, ali on nikako da se pomakne iz tog Pomera gdje živi. Sad je imao neke projekte s drugima i nema vremena, a nije on tip da će nešto raditi na silu. Nije gost jer sam rekao da neću goste, a s druge strane 80 posto pjesama koje ću izvesti su njegovih ruku djelo. Izvest ću i njegovu pjesmu More dimboko koju baš obožavam i dio je mog repertoara. Tako da će Livio itekako biti prisutan i spominjan. Mnogi su zaslužili biti tamo, ali u dogovoru s organizacijom odlučio sam neka to bude Alen Vitasović i gotovo. 

- U zadnje vrijeme u medijima su se spominjali problemi sa zdravljem. Kakva je situacija?

- Pa zdravlje mi nije baš dobro, ima više toga, ali ne bih htio zamarati ljude s tim. Kad sam na pozornici ja sam zdrav. Sve je pod kontrolom. 

- Znači ovo je samo prvih 35 godina karijere, ide još 35?

- Ja se nadam da ću biti tu ispred Zlatnih vrata i za 35 godina. 

- Vidimo se ovdje često, pogotovo u Uliksu.

- Ja sam iz Orbanići, tamo imam kuću gdje mi živi sin više-manje, nekad i ja idem tamo, ali imam stan u Puli u centru, što mi je dobro radi posla. Uliks je prvi na udaru za popiti kavu ujutro, napravim đir po gradu, sve je na dohvat ruke. Taj način života mi odgovara, iako Pula više nije Pula koja je bila nekad. Još ujutro je ok, ali popodne nema nikoga.

- Misliš reći da je zamrla. Tapija.   

- Zamrla.

- U tijeku nam je nogometno prvenstvo, pa da spomenemo i to. Pratiš, gledaš, zna se da se veliki fan nogometa.

- Prošli smo prvi krug, što je bio osnovni cilj, ali ne s nekom bajnom igrom. Ali dovoljno da se prođe grupa koja je bila veoma teška. Pogledajmo koliko su neki velikani imali problema s nekim zemljama za koje nisam ni čuo. Kako se zovu oni Zelenogorci, i Curacao. To sam mislio da je negdje kod Singapura. A Irancima nisu dali ni jesti ni piti. Dali su im jednu kurijeru da se pelju sa sjevera Kanade do Meksika, i skoro su jadni prošli. I sad će jedna Bosna naša proći Ameriku. Ne bi živi izašli.

- Jesi razmišljao o kakvoj navijačkoj pjesmi za ovo prvenstvo?

- Za Bosance, ili za Hrvate?

- Može i za jedne i za druge.

- Snimio sam ja jedno četiri-pet navijačkih pjesama još prije za Hrvatsku, ali većinom su to bile pjesme nas više pjevača. Bile su čak dvije ili tri dobre. 

- Sjećam se one tvoje izjave da navijaš i za Istru i za Hajduk, a ni Rijeka ti nije mrska...

- To je istina. Istra mi je u srcu, ali Hajduk mi je ostao od prije, kad je bila Jugoslavija. Ja sam rođeni hajdukovac. Žao mi je da Istra nije išla u Europu jer ti Španjolci samo prodaju, prodaju. Baš sam ljut. Često sam na stadionu. Znaju mi Demoni predbacivati da što ja radim na stadionu, ali ja navijam i za Istru. Potpuno mi je svejedno. Za Hajduk sam se pomirio, 25 godina, i još ne bude prvak sljedećih 25. Više se ne nerviram toliko zbog njih, ali žao mi je za Istru.

- No da ne završimo s nogometom, vratimo se na glazbu. Rekli smo još 35 godina, pa kakvi su planovi. Kako provesti te godine?

- A  niš, imam dosta dogovorenih koncerata uživo po ljeti, a do kraja godine planiram snimiti i dvije-tri pjesme. Bilo bi dobro konačno završiti album, koji radim već 10 godina. Skupio sam jedno 30 pjesama a nisam napravio album. Da bude jedan kompaktan, a ne kruške i jabuke, izmiješano sve živo. Ali ni to nije važno, koliko je važno da si prisutan u medijima, na You Tubeu i svugdje da se vrtiš. Dakle, neke specijalne planove nemam. Želim da me zdravlje drži i da sve ovo napravimo kako treba. Imam podršku dragih ljudi, imam izvanredan bend, i mislim da će to biti okej.