Priča o ženama koje su nakon deset godina ponovno obule koturaljke i vratile dio stare Pule

Malo je gradova u Hrvatskoj u kojima koturaljke imaju toliko dugu i bogatu tradiciju kao u Puli. Prema predaji, donijeli su ih austrougarski mornari početkom prošlog stoljeća, a Pattinaggio je ubrzo postao mjesto na kojem su odrastale generacije Puležana. Ondje su nastajala prijateljstva, prve ljubavi, sportske karijere i uspomene koje ni desetljeća kasnije nisu izblijedjele. Upravo je tamo započela i priča žena koje danas svi poznaju kao Koke iz Pattinaggia.

"Sve smo vozile kad smo bile male. Neke su bile u revijalnim grupama, neke u natjecateljskim. Živjele smo za treninge, koreografije, kostime i putovanja. To nije bio samo sport, to je bio cijeli jedan način života", prisjećaju se. Pattinaggio je tada bio mjesto na kojem se odrastalo, gdje su se stvarala prijateljstva i provodili gotovo svi slobodni dani. Upravo su ondje provele djetinjstvo, a uspomene na stare suknjice, kostime i zajednička putovanja i danas su među prvim temama kada se okupe.

Danas je slika koturaljkanja u Hrvatskoj znatno drukčija. Iako Pula ima više od stoljeća dugu tradiciju ovog sporta, u cijeloj državi djeluju tek dva kluba umjetničkog koturaljkanja – pulski Uljanik i zagrebački Medveščak. Profesionalna oprema gotovo se u potpunosti nabavlja u Italiji, gdje je ovaj sport i dalje iznimno razvijen. Kako same kažu, u brojnim europskim državama gotovo svako mjesto ima svoj koturaljkaški klub, dok je u Hrvatskoj interes s godinama počeo slabjeti. Smatraju da razlog nije nedostatak ljubavi prema sportu, već manjak uvjeta, trenera i prostora za rad, zbog čega mnoge mlađe generacije danas ni nemaju priliku upoznati koturaljkanje onako kako su ga one nekada živjele.

Godine 2001. svaka je skinula koturaljke i krenula svojim putem. Došli su fakulteti, poslovi, brakovi i djeca. Neke su ostale još neko vrijeme u trenerskim vodama, druge su potpuno izašle iz sporta, ali nijedna nije izašla iz života onih drugih.

"Uvijek smo se družile. Znamo se cijeli život. Putovale smo zajedno, odrasle zajedno i proživjele svašta. Ima tu priča za nekoliko knjiga. Zanimljivo je da se ni danas ne nalazimo kako bismo pričale o problemima. Kada dođemo na Pattinaggio, uvijek završimo na pričama o starim kostimima, koreografijama, natjecanjima i klubu. Privatni život nekako ostane sa strane. Sve probleme ostavimo na ulazu."

A onda se jednog dana dogodio trenutak koji je promijenio sve.

"Sjećam se da smo se srele u gradu i rekla sam: 'Ja sanjam Pattinaggio. Sanjam koreografije. Ajmo se probati opet okupiti.'"

Gotovo deset godina prošlo je od posljednjeg treninga do trenutka kada su 2010. ponovno stale na koturaljke. Danas se kroz smijeh prisjećaju da godine više ne broje po kalendaru nego po rođenju djece. "Kažemo – to je bilo kad je ovoj bio mali, kad je ona rodila ili kad je ova krenula u školu. Tako pamtimo i godinu kada smo se vratile na rošule."

Od tada se njihov raspored gotovo i ne mijenja. Pred Božić imaju svoju tradicionalnu večeru, a čim prođe zima i stignu prvi topliji dani, ponovno se okupljaju na Pattinaggiu. Od ožujka kreću treninzi, dva puta tjedno ili po potrebi, a kako se približava Amfora, međunarodno natjecanje u umjetničkom koturaljkanju koje se održava u Puli, krajem lipnja, ritam se pojačava. Nekad ih u sastavu ekipe bude osam, nekad šesnaest. Ove godine okupilo ih se petnaest. Neke dolaze iz Rijeke jer studiraju, druge usklađuju treninge s poslom, školom i djecom, pa nije uvijek lako pronaći termin koji svima odgovara.

"Vrućine, posao i djeca najčešći su razlog zašto nas nema više, ali uvijek se nekako posložimo."

Kako izgleda njihov trening? "Ma pravi kokošinjac", odgovaraju uglas i smiju se. Sve počinje razgovorom i kavom ili pićem na Pattinaggiu, zatim slijedi malo trčanja, zagrijavanje i vježbe, a tek onda obuvaju koturaljke. "Nama je ovo više druženje nego trening. Da treniramo cijelu godinu, bile bismo na svjetskom prvenstvu", šale se. Kod njih nema predsjednice ni glavne trenerice. "Nema šefa. Svaka je za nešto zadužena." Posljednje dvije godine veliku ulogu ima Romina, koja im slaže koreografije i, kako kažu, "dobro ih je ubrzala", dok je Edi osoba bez koje ne mogu zamisliti sezonu. "On je odrastao uz nas, zna nas u dušu. Svake godine napravi glazbu i osmisli prvi plesni dio. Možda nikad nije stao na koturaljke, ali nikada nije otišao iz naše priče."

Iako ih većina građana povezuje s Amforom, čiji je organizator Koturaljkaški klub Uljanik, iz kojeg su Koke i proizašle, one odavno nisu samo dio jedne manifestacije. Nastupaju na feštama gradova i općina, mjesnih odbora i raznim događanjima, a posljednjih godina otvorio im se i potpuno novi svijet kroz suradnju s multimedijskom umjetnicom Draganom Sapanjoš. Sudjelovale su na njezinim izložbama i performansima u Novigradu, Puli i Novoj Gorici, zajedno sa zborom Cantus Populi, a u planu su i nastupi u Zagrebu, Budimpešti i Rovinju. "To je nešto potpuno drukčije. Lijepo je vidjeti kako koturaljke mogu postati dio umjetnosti. Na taj način čuvamo i dio identiteta Pule."

Ne razmišljaju o povratku natjecanjima niti ih zanimaju medalje. Kažu da im je danas važnije nešto drugo, iako nisu krile zahvalnost prema KK Uljaniku koji im ustupa prostor i pruža podršku.  "Nama je ovako ljepše. Bez pritiska, bez obaveza, iz čistog gušta. Dok god imamo gdje voziti, mi ćemo se okupiti." Ipak, voljele bi da uvjeti budu bolji. Pattinaggio je, kažu, u lošem stanju, pločice su propale i padovi su sve češći, a upravo je taj prostor desetljećima bio srce pulskog koturaljkanja. "Ako nam daju teren, mi smo za. Nama ne treba puno. Samo mjesto na kojem ćemo se okupiti."

Jer na kraju, Koke iz Pattinaggia nisu priča o sportu. One su priča o prijateljstvu koje traje više od četrdeset godina, o gradu koji se mijenjao zajedno s njima i o ljubavi prema koturaljkama koja, bez obzira na godine, nikada nije prestala.

Možda je najveća šteta pisanog novinarstva to što ne može prenijeti atmosferu. Dok smo sjedili u predvečerje ispred kafića na Pattinaggiu, bilo je gotovo nemoguće zapisati tko je izgovorio koju rečenicu. Jedna bi započela priču, druga bi je nadopunila, treća se sjetila nekog detalja iz djetinjstva, a već u sljedećem trenutku sve bi prasnule u smijeh prisjećajući se starih kostima, koreografija ili putovanja. U jednom trenutku razgovarate s Jelenom, već u drugom odgovara Maja, pa Ivana, a onda se sve ostale nadovežu kao da su cijelu priču zajedno uvježbavale. Tek tada postane jasno da Koke iz Pattinaggia nisu skupina žena koja se povremeno okuplja kako bi odvozila koreografiju. One doista funkcioniraju kao jedna velika obitelj.

Dok ih slušate, gotovo je nemoguće ne primijetiti da među njima nema glavne riječi, nema potrebe da se netko ističe ili bude važniji od drugih. Svaka će za drugu završiti rečenicu, svaka zna gdje je ona druga stala, a kada se prisjećaju prošlosti, više ni same nisu sigurne čija je koja uspomena. Kao da su svi ti trenuci tijekom godina postali zajednički. Možda upravo zato ni same više ne broje godine po kalendaru, nego po tome kada je kojoj rođeno dijete ili kada su ponovno obule koturaljke.

I upravo je u tome njihova najveća vrijednost. Koturaljke su bile razlog zbog kojeg su se upoznale, ali odavno više nisu razlog zbog kojeg se okupljaju. Danas su one samo povod da se ponovno nađu na mjestu na kojem je sve počelo, da na nekoliko sati zaborave svakodnevne obveze i, kako same kažu, "sve probleme ostave na ulazu u Pattinaggio". Takvu atmosferu teško je prenijeti riječima, ali dovoljno je provesti sat vremena u njihovu društvu da postane jasno kako neke priče doista nemaju rok trajanja.