Video Od Davida Byrnea u Areni nisam imao nikakva očekivanja: bio sam spreman i otići prije kraja

Na početku svake godine, kada se objavi program koncerata u pulskoj Areni, kupim ulaznice za sve nastupe koje želim pogledati. Ovog ljeta izbor izvođača doista je impresivan, pa smo supruga i ja, kao rijetko kada, nakupovali popriličan broj karata.

Budući da je Arena premala za najveće svjetske zvijezde današnjice, ali idealna za izvođače koji su prije 30 ili 40 godina punili stadione diljem svijeta, njezin program savršeno odgovara mojoj generaciji koja je glazbeno odrastala tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća.

Sve ono što ste obožavali slušati u srednjoj školi, a nikada niste imali priliku vidjeti uživo, možete biti gotovo sigurni da ćete kad-tad dočekati upravo u pulskoj Areni.

Na mom popisu godinama su bili Talking Heads. Od svih izvođača koji su mi u srednjoj školi bili u Top 10, jedino njih nikada nisam gledao uživo.

Nažalost, bend pod tim imenom i u originalnoj postavi odavno više ne postoji. No njihov frontmen, pjevač, gitarist i autor praktički svih najvećih hitova, David Byrne, i dalje nastupa pod svojim imenom, uz impresivan ansambl od dvanaest glazbenika i pratećih vokala.

Kada su Talking Heads nastupali u tadašnjoj Jugoslaviji, bio sam premlad da bi me roditelji pustili samog na koncert. A nastup Davida Byrnea na zagrebačkom INmusicu 2018. godine jednostavno mi je promaknuo.

Zato sam ulaznice za njegov koncert u Areni 28. lipnja među prvima kupio. Iskreno, nisam imao pojma kako danas izgledaju njegovi nastupi. Pomislio sam: ako ništa drugo, slušat ću pjesme svog omiljenog benda iz srednje škole. To nikako ne može biti loše.

Prvo razočaranje doživio sam kada sam vidio kako danas izgleda nekada karizmatični pjevač gotovo dijaboličnog lica. U HRT-ovoj putopisnoj seriji 'Sretni gradovi', u kojoj Martina Validžić obilazi američke gradove, upravo je David Byrne bio njezin vodič kroz New York. Tek tada sam shvatio koliko se promijenio.

Zar je taj simpatični starčić sijede kose i podbuhlog lica doista onaj David Byrne čije smo pokrete, frizuru i način odijevanja u srednjoj školi svi pokušavali kopirati? Za razliku od većine nas, Massimu Saviću to je čak i uspijevalo.

Naravno, ljudi se mijenjaju kako stare, svi bez iznimke. Ali kada danas pogledate Bona Voxa, Jima Kerra, Davea Gahana ili druge rock zvijezde njihove generacije, promjene na njima ipak nisu toliko dramatične kao kod Byrnea.

Drugo razočaranje uslijedilo je kada sam, nakon što sam kupio ulaznice, na YouTubeu potražio snimke njegovih današnjih koncerata.

Moram priznati da me ono što sam vidio nije nimalo impresioniralo. David Byrne i dvanaest glazbenika na minimalističkoj pozornici koja izgleda poput scene iz filma 'Dogville', po meni najbezveznijeg ostvarenja inače zanimljivog Larsa von Triera. Svi odjeveni u iste jednobojne kombinezone, nalik američkim zatvorenicima. Nije mi to ulijevalo previše povjerenja.

Pogledao sam nekoliko snimki izvedbi najvećih hitova Talking Headsa i sve mi je djelovalo nekako mlako. Da ne kažem – dosadno.

Zato sam na sinoćnji koncert došao bez ikakvih očekivanja. Iskreno, bio sam spreman otići i prije kraja ako mi bude nezanimljivo.

A nema ljepšeg osjećaja nego kada te vlastita procjena potpuno demantira. Koncert je bio sve samo ne dosadan. Dapače, bio je fascinantan.

Kada na pozornici vidite trinaest glazbenika bez klasične koncertne scenografije, bez bubnjeva na povišenom podiju, bez pojačala, zvučnika, videzidova i bez ijednog vidljivog kabela, prvi je dojam da koncert uopće nije uživo, nego da je sve na playback.

A upravo je u tome bila najveća draž cijelog nastupa.

Nema velikog bubnjarskog seta, ali zato četvero glazbenika nosi bubnjeve poput doboša i zajedno proizvode ritam koji zvuči kao dvije pune bubnjarske postave. Klavijature nisu postavljene na stalkovima nego ih svirači nose privezane uz tijelo, baš kao što je Rade Šerbedžija u 'Prosjacima i sinovima' nosio torbe s bižuterijom. Nema vidljivih mikrofona, nema pojačala, nema kablova, a zvuk je moćan, čist i nevjerojatno energičan.

S Byrneovim gotovo brodvejskim vokalom, čestim višeglasnim pjevanjem i minimalističkom scenografijom, u nekoliko sam navrata imao osjećaj da gledam vrhunski mjuzikl, a ne rock koncert. I upravo mi je to bilo posebno dojmljivo.

Uostalom, Byrne je jedan od ljudi koji su stvarali ono što danas nazivamo njujorškim glazbenim zvukom. Ovim koncertom kao da je simbolično spojio dva lica New Yorka koja ga cijeli život inspiriraju – kultni klub CBGB i Broadway, rock i mjuzikl, avangardu i pop.

I što je koncert više odmicao, to sam jasnije shvaćao zašto ga mnogi smatraju jednim od najvećih živućih koncertnih umjetnika. Ono što na YouTubeu izgleda gotovo sterilno, uživo se pretvara u nevjerojatno precizno režiran spektakl u kojem svaki pokret, svaki korak i svaki ton imaju svoje mjesto.

Koncert Davida Byrnea u pulskoj Areni za mene je jedan od najboljih, najuzbudljivijih i najsnažnijih glazbenih događaja kojima smo posljednjih godina svjedočili u Puli.

I za kraj jedna važna poruka. Zajebite YouTube. Na snimci ne možete osjetiti energiju, atmosferu ni emociju koje nastanu između izvođača i publike. Neki koncerti jednostavno nisu stvoreni za mali ekran. Ovo je bio jedan od njih.