Foto Tri generacije iste obitelji, jedna priča duga gotovo 70 godina

Kada sam se pripremao za priču o Konobi Kaštel u Žbandaju, najprije sam saznao da su njeni vlasnici Alen i Bepo Sinožić.

„To su ti otac i sin“, rekli su mi prijatelji iz Poreča koji rado odlaze na ručkove i večere u ovu jednu od najstarijih oštarija na Poreštini.

Na službeni telefon restorana javio mi se Alen i dogovorili smo susret. Kada sam stigao do restorana, smještenog tristotinjak metara od glavne ceste prema Poreču, na ulazu me dočekao muškarac srednjih godina, s držanjem koje je odavalo da je upravo on domaćin kuće.

„Dobar dan, vi ste sigurno Bepo?“, upitao sam. „Ne, ja sam Alen“, odgovorio je uz osmijeh.

U tom sam trenutku pomislio da je Alen sin, a da je Bepo neki vremešni gospodin koji je davne 1966. godine pokrenuo cijelu priču. No vrlo brzo pokazalo se da sam potpuno pogriješio.

Bepo je zapravo Alenov sin, tridesetogodišnji mladić koji danas zajedno s ocem vodi posao. 

„Mnogima je to neobično“, smije se Alen. „Moj djed zvao se Josip, ali su ga svi zvali Bepo. Kada se rodio moj sin, rekao sam sebi: ako ga nazovemo Josip, opet će ga svi zvati Bepo. Pa smo mu odmah dali ime Bepo.“

Ta mala obiteljska anegdota zapravo je savršen uvod u priču o Kaštelu, mjestu gdje se već gotovo šest desetljeća isprepliću obiteljska tradicija, ugostiteljstvo i život Žbandaja.

Sve je počelo 1966. godine

Prva stvar koju saznajem jest da Kaštel radi još od 1966. godine.

„Da, moji roditelji su tada otvorili lokal upravo u ovom prostoru“, priča Alen.

Kuća u kojoj se danas nalazi restoran tada je već imala dugu povijest.

„Ovdje je nekada bio pravi kaštel. Zato se restoran tako i zove. I danas se mogu vidjeti dijelovi stare građevine. Gore su plafoni iz 1870. godine, a stropovi su visoki tri i pol metra. Za ono vrijeme to je bila vrlo reprezentativna građevina.“

Dok prolazimo prostorijama restorana, lako je zamisliti da su se unutar tih zidova kroz desetljeća izmjenjivale generacije gostiju. Mijenjala su se vremena, države i običaji, ali Kaštel je ostao.

Alenovi roditelji bili su među rijetkima koji su se šezdesetih godina odlučili okušati u privatnom ugostiteljstvu.

„Mama Marija radila je kao konobarica u tadašnjim ugostiteljskim poduzećima. Otac Ivan, kojeg su svi zvali Mićo, bio je zaposlen u Elektri.“

Prije Kaštela od 1957. do 1963. vodili su gostionicu u staroj kući u Žbandaju, prostoru koji je još iz talijanskih vremena služio kao gostionica, tako da se ova obitelj ugostiteljstvom bavi gotovo 70 godina. Nakon reorganizacija i tadašnjih zadruga morali su ga napustiti.

„Žbandaj je ostao bez gostionice pa su odlučili otvoriti novu. Otac je ostao na državnom poslu, a mama je vodila privatni obrt. U ono vrijeme bilo je važno da barem jedan član obitelji ima sigurna primanja.“

Bio je to svojevrsni poduzetnički iskorak u vremenu kada privatna inicijativa nije bila ni približno uobičajena kao danas.

Od strojobravara do ugostitelja

Zanimljivo je da Alen nije odrastao s idejom da će jednog dana voditi restoran.

„Završio sam za strojobravara. Nakon vojske mama mi je rekla da ide u mirovinu i pitala mene i sestru Denis hoćemo li nastaviti posao.“

No, sestra već je tada krenula drugim putem.

„Postala je profesorica njemačkog jezika i ugostiteljstvo je nije posebno privlačilo. Istina, svi smo pomagali tijekom sezone, ali ona je imala svoje planove.“

Alen je zato odlučio ostati. „U rujnu 1987. postao sam suvlasnik zajedno s mamom.“

Iako je praktično odrastao u restoranu, tada još nije imao formalno ugostiteljsko obrazovanje.

„Zakon je zahtijevao kvalificiranog kuhara. Mogao sam zaposliti nekoga drugoga, ali sam odlučio završiti ugostiteljsku školu u Poreču. Polagao sam stručne predmete iz kuharstva i posluživanja. Rekao sam sebi: ako ćemo raditi ozbiljno, onda ću naučiti posao kako treba.“

Danas, gotovo četiri desetljeća kasnije, kaže da mu je upravo to iskustvo omogućilo da razumije svaki segment restorana.

'Doslovno sam se rodio u restoranu'

Dok razgovaramo s Alenom, Bepo je zauzet posluživanjem gostiju na terasi. Tek kada se ručak malo primirio, pridružuje nam se za stolom.

Za razliku od oca, on nikada nije ni pokušavao pobjeći od ugostiteljstva.

„Pa recimo da sam odmalena znao čime ću se baviti. Doslovno sam se rodio u restoranu. Cijeli život okružen si tim svijetom. Uz oca i nona Mićeta jednostavno zavoliš taj posao.“

Prve radne zadatke dobio je vrlo rano. „Nije baš bilo puno izbora“, smije se. „Tata bi rekao: škola je gotova, od sutra ideš raditi.“

Počeo je na šanku. „Pranje čaša, slaganje polica, nošenje stvari. Sitnice. Ali tako se posao najbolje nauči. Korak po korak.“

Danas je situacija bitno drukčija. „Već dvije-tri godine tata i ja smo suvlasnici. On bi u prosincu trebao otići u mirovinu, a posao će tada u potpunosti prepustiti meni. Iako, iskreno, već sada vodim devedeset posto stvari.“

Alen se na to samo nasmije. „Ma neka on govori. Vidjet ćemo kako će to izgledati kad stvarno dođe vrijeme.“

Kaštel kroz tri generacije

Obitelj je i dalje temelj cijele priče. Alenova supruga Katica godinama je radila u restoranu prije odlaska u mirovinu, bila je doslovno kičma kuhinje od 1994. godine. Inače, Alen i Katica oženili su se 1995. a iste godine dobili su sina Bepa.

Danas su u posao uključeni i sinovi. „Bepo i ja smo nositelji posla, a pomaže i drugi sin Romano“, kaže Alen.

„Romano je svakodnevno uključen u posao i puno pomaže“, dodaje Bepo. „Još nije odlučio hoće li se dugoročno potpuno posvetiti ugostiteljstvu, ali svi zajedno radimo i pomažemo jedni drugima.“

Upravo zbog toga Kaštel i danas djeluje kao prava obiteljska konoba, premda je odavno prerastao okvire male seoske gostionice.

Kako se ugostiteljstvo promijenilo

U gotovo šest desetljeća promijenilo se praktično sve.

„Oprema, tehnologija, način pripreme hrane, namirnice, gosti. Danas su ljudi puno zahtjevniji nego prije“, kaže Alen.

Prisjeća se vremena kada je za osnovnu ugostiteljsku opremu morao odlaziti u Italiju.

„Ledomati, perilice, kuhinjska oprema... Ovdje toga nije bilo ili su imali samo velike uređaje za hotele. Stalno smo prelazili granicu, rješavali carinu i papirologiju.“

Bepo smatra da se promjene danas događaju još brže. „Svaka generacija donosi nešto svoje. Moj je pristup zadržati ono što je dobro, unaprijediti ono što može biti bolje, a ono što ne funkcionira jednostavno promijeniti.“

Ne skriva da ponekad drukčije gleda na neke stvari od oca. „Postoje stvari koje su njemu potpuno normalne jer ih radi desetljećima, a meni više nemaju smisla. Vrijeme se mijenja i moraš pratiti promjene ako želiš ostati konkurentan.“

Tradicija koja se prilagođava

Ipak, ono što se nije promijenilo jest filozofija kuće. „Cijelu zimu razmišljam što ćemo nuditi gostima“, kaže Alen. „Volim kuhanje na gradelama, ispod peke i na otvorenoj vatri.“

Jelovnik se i dalje ravna prema sezoni. Ljeti dominiraju riba i janjetina, zimi domaće tjestenine, fuži, njoki, gulaši, kobasice i odležani komadi mesa. U proljeće dolaze šparoge, u jesen gljive, a tartufi su prisutni veći dio godine.

„Sve ima svoje vrijeme“, objašnjava Alen. „Danas me pitate za kobasice, a njih trenutno nema. Bit će kada dođe njihova sezona.“

Na pitanje što bi poslužio, primjerice, premijeru kada bi danas nenajavljen sjeo za stol, odgovara bez razmišljanja: „Janjetinu. Sada je njezino vrijeme.“

Od konobe do malog turističkog kompleksa

Posljednjih godina Kaštel se širi i izvan okvira restorana. Prve sobe otvorene su 2011. godine u istoj zgradi, a danas obitelj završava novi objekt preko puta ceste.

„Trebao bi biti gotov do kraja mjeseca“, kaže Alen. 

Nakon završetka projekta gosti će imati na raspolaganju desetak soba, bazen i ponudu doručka.

To je još jedan korak u razvoju koji pokazuje kako se tradicionalna obiteljska konoba uspješno prilagođava novim turističkim trendovima.

'U Kaštelu'

Tijekom razgovora Alen mi otkriva još jedan zanimljiv detalj.

„Da ste nekada pitali starije ljude gdje je stanujem, ne bi vam govorili broj ili adresu. Rekli bi jednostavno: ‘U Kaštelu’.“

Ta rečenica možda najbolje opisuje značaj ovog mjesta za Žbandaj. Jer Kaštel nije samo restoran. To je lokalna institucija koja već gotovo šezdeset godina prati život mjesta.

Kroz njegove su prostorije prošli političari, gospodarstvenici, sportaši i glazbenici. Među poznatijim gostima bili su bivši predsjednik Stjepan Mesić, pokojni Josip Manolić, Mate Parlov dok je bio živ, poznati talijanski nogometaši pok. Paolo Rossi, Salvatore Toto Schillaci, Gianluca Zambrotta i mnogi drugi.

No jednako su važni i svi oni anonimni gosti koji se iz godine u godinu vraćaju za iste stolove.

Na kraju razgovora Alen izgovara rečenicu koja zapravo sažima cijelu obiteljsku priču. "Tradicija se mora čuvati, ali se treba i prilagođavati.“

A upravo to danas pokušava ostvariti njegov sin Bepo.

„Treba poštovati ono što su stvorili naši stari, ali i imati hrabrosti napraviti nešto novo. Ako uspijemo spojiti te dvije stvari, onda će Kaštel trajati još dugo.“

Sudeći po energiji koju unosi mlađa generacija i iskustvu koje i dalje donosi starija, nema razloga sumnjati da će se u Žbandaju još desetljećima govoriti jednostavno – idemo u Kaštel.