Napustio nas je Branko Sušac, pulski umjetnik i kazalištarac koji je stvarao iz inata - u INAT-u

Mnoge građane, a posebno kreativce iz umjetničkog miljea rastužila je jutrošnja vijest – u 79. godini napustio nas je Branko Sušac, redatelj, kazališni pedagog, osnivač, voditelj i tajnik alternativnog kazališta dr. INAT, osnivač i umjetnički direktor PUF-a – Međunarodnog kazališnog festivala i producent međunarodnog projekta Anno domini od 2000. godine.

Iako je u posljednje vrijeme bolovao i otežano se kretao, malo tko je vjerovao da će nas napustiti tako brzo. U vrijeme dok je još mogao izlaziti, Sušac je svakodnevno imao mali ritual kojeg smo dijelili: odlazio bi do pulske tržnice, jednom rukom gurao bi kolica za špežu, a u drugoj nosio štap, i to ne bilo kakav, običan, kakav nose ljudi na odlasku, nego lijep, šaren, u skladu s vlastitim umjetničkim izričajem. Sušac nigdje nije odlazio bez šešira na glavi i velikog prstena s poludragim kamenom na lijevoj ruci kojeg sam odmah zamijetila, a bogme poželjela i maznuti – čini mi se da je rekao da ga je kupio u Maroku ili negdje na Bliskom istoku - jer nakit ne smije biti skroman i nevidljiv. Ili ga nosiš ili ga ne nosiš.

Nakon špeže, slijedio bi najljepši dio: obligatna kavica u Milanu, najbolja u gradu, u razgovoru s poznanicima ili sa samim sobom. Uz promatranje prolaznika, bez kojih nema ni tržnice ni grada. Na distanci, a ipak među ljudima.

Ondje bismo se redovito susretali i pročavrljali, onako u prolazu, svatko za svojim ili za jednim stolom, a Branko bi uvijek lucidno prokomentirao kakvu vijest ili top događaj u gradu. Često bi spominjao svoju mačku Sisi, lukavicu, s kojom je živio na Monte Zaru. Sjećam se da je svojedobno, kad je bivša, IDS-ova vlast željela naplatiti parkiranje ispred Rojca, u kojem djeluju INAT i niz drugih stvaralaca, bio jedan od najžešćih protivnika tog ataka na javni prostor.

Rođen je 1948. u Zagrebu, diplomirao na Fakultetu za kazalište i film u Beogradu, a u Puli je živio od 1953.

Njegova umjetnička biografija doista je impresivna. Bio je jedan od osnivača autorske grupe “Pol pet” te glavni i odgovorni urednik lista “Trefilo”, kao i posljednji tajnik EOS-a (Eksperimentalne omladinske scene). Kao slobodni filmski radnik (nekoliko godina član Društva filmskih radnika Hrvatske) surađivao je kao organizator i producent s Grlićem, Zafranovićem, Puhovskim i Paskaljevićem te sudjelovao u radu na američko-jugoslavenskim koprodukcijama. Četiri je godine bio organizacijski tajnik MAFAF-a (Međuklupski i autorski filmski festival), čitamo iz njegove impresivne biografije.

Petnaest godina bio je jedan od organizatora Filmskog festivala u Puli. Bio je član hrvatskog centra ITI-a, UNUSCO-a i IETM-a (Informal european theatre meeting).

Svoja prva kazališna iskustva u Puli stekao je u tada vrlo aktivnoj i slobodoumnoj Eksperimentalnoj omladinskoj sceni (EOS).

U veljači 1975. uz suautorstvo Budimira Žižovića režirao je predstavu S. Šembere “Hodanje prugom”. Dvije godine kasnije režirao je predstavu “Za crnca čovjeka” s kojom je nastupio na BRAMS-u u Beogradu.

Već 1985. Sušac u INAT-u predstavlja predstavu “Snjeguljac i sedam patuljčica”. Slijede predstave: “Čarli i njegovi prijatelji” i “Čarli i njegov cirkus”, 1985/86. “Prometej”, 1986., “Krabulja crvene smrti”, 1987., “Mišelok”, 1988., i “44 N 20 Prometej 18 E 45” 1988./89.

Predstave i Sušac dobivaju brojne nagrade, a 1989. INAT-ov je projekt “Krabulja crvene smrti” uvršten među deset najboljih profesionalnih predstava u Jugoslaviji.

Kazalište Dr. INAT postalo je i ostalo mjestom okupljanja najnadarenije pulske mladeži.

Sušac je 1994. U Puli osnovao PUF, zajedno s grupom hrvatskih kazališnih zanesenjaka. Od začetaka do danas festival propitkuje i afirmira suvremeno istraživačko i izvaninstitucionalno hrvatsko kazalište, suprotstavljajući mu aktualne estetike i poetike svjetskog kazališta.

Nema toliko prostora u koji bi stale sve nagrade i priznanja koja je dobio ovaj veliki umjetnik, koji je progovarao iz inata - u INAT.