Boris Pein: 'Život je nemjerljivo ljepši otkad živim otvoreno. U Istri je lakše nego drugdje, ali homofobija nije nestala'

Uoči trećeg Pridea u Puli, koji će se održati ove subote, razgovarali smo s Borisom Peinom, članom pulske udruge Proces koja se bavi promicanjem queer kulture i LGBTIQ+ prava. U Istru je prije 13 godina doselio iz Slavonije, a danas živi i radi u Puli, gdje u Gimnaziji radi kao profesor matematike.

Govorio je o svom iskustvu autanja, položaju LGBTIQ+ osoba u Istri i Hrvatskoj, reakcijama okoline, Prideu kao društvenom i političkom događaju te poruci mladima koji se još uvijek ne usuđuju otvoreno živjeti svoj identitet.

- Kako biste opisali Istru i Pulu kada je riječ o prihvaćanju LGBTIQ+ osoba?

- Svi mi živimo u nekim svojim balonima u kojima se osjećamo relativno sigurno, ali rekao bih da je u Istri situacija ipak nešto bolja nego u ostatku Hrvatske. Zašto je to tako, teško mi je reći, ali čini mi se da je ovdje opća populacija otvorenija prema LGBTIQ+ osobama.

Mislim da tome pridonosi i snažan antifašistički duh koji je još uvijek dio identiteta Istre, kao i percepcija Istre kao multikulturalne i tolerantnije sredine. Vidljiva je i određena politička volja. Negdje drugdje lokalne vlasti možda ne bi podržale Pride ili bi ga čak opstruirale, dok ovdje ipak postoji podrška.

- Vi niste rođeni u Istri?

- Ne, došao sam iz Slavonije prije 13 godina. U to vrijeme tražio sam posao, a moja je struka bila tražena, kao što je i danas, pa sam zato došao ovamo.

- Kada ste se autali?

- Bilo je to pred kraj fakulteta, imao sam otprilike 23 ili 24 godine. Iskreno, jako mi je dugo trebalo da sam sa sobom raščistim te stvari. Tek kada sam sam sebe prihvatio, više mi nije predstavljalo problem da to znaju i drugi.

- Što je bilo najteže?

- Okolina. Odrastaš u društvu koje je izrazito homofobno. Ali i manjak pozitivnih primjera. Imaš osjećaj da si sam na svijetu, a medijski prikazi LGBTIQ+ osoba tada su bili ili karikature ili bi završavali tragično.  Kao klinac i tinejdžer ne vidiš kako bi se mogao ostvariti kao gej osoba u Hrvatskoj. Ja sam stvarno mislio da ću se ili morati oženiti ili otići negdje van kako bih mogao živjeti autentično i slobodno.

Trebao mi je dug period da se pomirim sa sobom. Kad sam to uspio, bilo mi je prirodno reći prijateljima. Imao sam veliki otpor prema skrivanju.

U obitelji sam imao jednu gej osobu o kojoj se nikad nije otvoreno govorilo. Svi su znali, ali sve se prešućivalo i često komentiralo iza leđa. Gledajući to, shvatio sam da ne želim takav život.

- Kako su reagirali najbliži?

- Prvo sam rekao najboljim prijateljima, zatim širem društvu, a na kraju i mami. Ona je to poslije, tražeći savjete i podršku, proširila ostatku obitelji.

Tada mi je to bilo malo neugodno, ali danas mislim da mi je zapravo olakšala posao. Mama je dobro reagirala prema meni, iako se u početku uplašila. Roditelji imaju svoje strahove i predrasude, brinu za dijete.

Sjećam se da je odmah nakon našeg razgovora nazvala moju tetu, koja joj je rekla: 'Budi sretna, prihvatio se takav kakav jest.' To mi je puno značilo. Imao sam sreću da sam uglavnom nailazio na podršku.

Mislim da je jako teško kada prvo autanje završi traumatično. To čovjeka može obilježiti za cijeli život.

- Znači niste imali ozbiljnijih negativnih reakcija?

- Ne bih rekao da jesam.

- Je li odlazak iz Slavonije imao veze s vašom seksualnom orijentacijom?

- Možda podsvjesno jest. Sigurno je postojao i motiv da se maknem iz sredine u kojoj sam odrastao, ali ne mogu reći da sam tada svjesno donosio odluke vođen time.

- Spomenuli ste da ste odrasli u izrazito homofobnoj sredini. Kako to izgleda u praksi?

- To je zapravo dominantna hrvatska stvarnost. Ljudi često imaju vrlo izražena mišljenja o gej osobama, a da nikada nisu upoznali nijednu.

U manjim sredinama problem je što je vrlo malo ljudi autano. Zbog toga predrasude ostaju žive. Ljudi nemaju stvaran kontakt s LGBTIQ+ osobama pa stavove grade na neznanju, stereotipima i tradicionalnim obrascima.

Sjećam se da se dok sam bio klinac pričalo kako se ide 'tući pedere u park'. To je tada bilo gotovo normalizirano.

- Kako žive ljudi koji nisu autani?

- Vjerujem da im nije lako. Iz vlastitog iskustva mogu reći da je skrivanje velik teret. Stalno moraš paziti što govoriš, što prešućuješ i kako se predstavljaš.

Ne vjerujem da je to zdravo ni za psihu ni za čovjeka općenito.

- Jeste li osobno doživjeli homofobne ispade?

- Jesam. Najviše me pogodilo ono što se događalo oko prvog Pridea u Puli.

Živim u svom balonu, okružen sam ljudima koji me podržavaju i normalno živim. A onda odjednom vidiš količinu mržnje na društvenim mrežama i shvatiš da taj balon nije cijela stvarnost.

Osim toga, nekoliko puta sam doživio verbalne napade tijekom izlazaka. Srećom, nije bilo fizičkog nasilja, ali bilo je dovoljno da me ozbiljno pogodi.

Jedan takav incident dovoljan je da se zapitaš gdje zapravo živiš.

- U Puli?

- Da. U Puli i Zagrebu. Bilo je situacija kada me netko verbalno napao zato što sam gej ili zato što sam se poljubio s partnerom.

- Koliko društvene mreže stvaraju iskrivljenu sliku?

- Mislim da komentari na društvenim mrežama nisu realan prikaz društva. Većina ljudi uopće ne komentira.

Moj je dojam da su to uglavnom glasni pojedinci. To sam shvatio kada sam nakon Zagreb Pridea čitao komentare ispod članaka. Sve je bilo puno mržnje. Istoga dana bio je i Antunovski hod pa sam išao pogledati komentare tamo. Ni oni nisu bili pozitivni.

Tada shvatiš da društvene mreže zapravo potenciraju negativnost bez obzira o kojoj se skupini radi. Zato ih danas uglavnom izbjegavam. Nekad su ljudi iste stvari govorili po birtijama, a danas imaju megafon društvenih mreža.

- Zašto je Pula Pride dobila tek prije nekoliko godina?

- Kad smo osnovali udrugu Proces, ljudi su stalno pitali kada će biti Pride. Međutim, organizacija Pridea nije jednostavna stvar. Potrebno je iskustvo i ozbiljna priprema.

Prekretnica je bio incident kada su prije tri godine tijekom nastupa drag queen izvođača bačene baklje. To nas je dodatno motiviralo. U međuvremenu smo stekli više iskustva i osjetili da smo spremni organizirati Pride.

- Prvi i drugi Pride?

- Prvi je bio iznimno uspješan. Za drugi smo mislili da će možda biti manje ljudi, ali ponovno se okupio velik broj sudionika.

Zato vjerujem da će i treći biti uspješan.

- Koji su najčešći argumenti protiv Pridea?

- Najčešće čujemo da se 'namećemo' i da nekom smeta što hodamo gradom.

Ali imamo jednako pravo na javni prostor kao i svi drugi. Mi to ne zovemo paradom, nego povorkom.

Pride je podsjetnik da prava koja danas imamo nisu pala s neba. Dovoljno je prisjetiti se prvih Prideova u Hrvatskoj i količine prijetnji i nasilja koje su ljudi tada prolazili.

To je i prilika da jednom godišnje prođemo gradom osjećajući se sigurno, okruženi prijateljima i ljudima koji nas podržavaju, ali i ukažemo na probleme s kojima se susrećemo.

- Protivnici često govore i o navodnoj 'LGBT agendi', propadanju čovječanstva, Rimskom carstvu, o tome da želite od djece napraviti male gejeve...

- Da, dobivamo direktive od ljudi-guštera, naravno. (smijeh)

Ako pod agendom mislimo na želju da društvo bude bolje i pravednije, onda agenda postoji. Kada vidiš kako je stanje u nekim drugim zemljama, normalno je da želiš da i ovdje bude bolje.

Odrastao sam u potpuno heteroseksualnom svijetu. Sve priče, bajke i modeli koji su mi predstavljeni bili su heteroseksualni pa sam opet gej.

Ne znam kako bi netko mogao 'pretvoriti' djecu u gejeve.

Bitno je pak da djeca koja sama shvate da su dio LGBTIQ+ populacije imaju osjećaj sigurnosti u društvu.

- Što je zapravo cilj Pridea?

- To je javno okupljanje zajednice. Mjesto na kojem se ljudi mogu osjećati sigurno, prihvaćeno i slobodno.

Istovremeno, Pride šalje poruku društvu da postojimo, da smo dio zajednice i da ne pristajemo na skrivanje.

Pride je i prosvjed kojim želimo ukazati na probleme u društvu i diskriminaciju. LGBTIQA+ osobe u Hrvatskoj su i dalje suočene s povećanim rizikom od nasilja, diskriminacije i govora mržnje. Iako postoji životno partnerstvo u Hrvatskoj, ono nije izjednačeno s brakom, a izbjegavanje navođenja životnih partnera u zakonima dovodi do pravne nesigurnosti. Zdravstvena skrb za trans osobe je nedovoljno dostupna i nije sistemski uređena, a interspolne osobe gotovo su potpuno nevidljive.

U školama ne postoji sustavna edukacija o LGBT temama.

- Vaš je dojam da na pulskom Prideu ima puno heteroseksualnih saveznika?

- Da, i to je nešto što me veseli. S druge strane, primjećujem da među lokalnim LGBTIQ+ osobama još uvijek nema mnogo ljudi koji su potpuno otvoreni.

Kad sam došao u Istru, očekivao sam da ću upoznati više autanih domaćih ljudi. Ispostavilo se da su mnogi koje sam upoznao, poput mene, doselili iz drugih krajeva Hrvatske.

Ipak, među mlađim generacijama vidim promjene. Sve je više mladih koji otvoreno žive svoj identitet.

- Što biste poručili mladim LGBTIQ+ osobama uoči ovogodišnjeg Pridea?

- Ne mogu nikome reći da se mora autati. Svaka situacija je drugačija i netko se možda ne osjeća sigurno.

Ali za mladog čovjeka važno je da izgradi svoj identitet i da se osjeća slobodno.

Mislim da dolazak na Pride može biti jako osnažujuće iskustvo. Biti među ljudima koji su prošli slične stvari i osjetiti da nisi sam može puno značiti.

- Koja je poruka ovogodišnjeg Pridea?

Ovogodišnji slogan je 'Daj si kuraja, iščimo si prava'.

Želimo naglasiti da je ponekad potrebna hrabrost da bi čovjek živio otvoreno i autentično. Istovremeno želimo podsjetiti da su mnoga prava izborena upravo zato što su ljudi izlazili na ulice i borili se za njih.

Važno je da ljudi znaju koja prava imaju i da se o tome govori.

- Hoće li jednog dana Pride postati suvišan?

- Ako Pride promatramo kao prosvjed, onda će postojati dok za njega postoji razlog.

Mislim da će proći još puno vremena prije nego što LGBTIQ+ osobe postanu potpuno integriran i nemarginaliziran dio društva.

U nekim zemljama, poput Ujedinjenog Kraljevstva, zatvaraju se gej barovi jer više nema potrebe za odvojenim prostorima. Potpuno je normalno da se bilo gdje vide dva muškarca ili dvije žene kako se drže za ruke ili poljube.

Volio bih da jednog dana dođemo do te razine. Ali danas, u Hrvatskoj, još uvijek postoje razlozi za prosvjed. Pride nije samo zabava. On i dalje nosi važnu društvenu poruku.

- Za kraj, što biste poručili LGBTIQ+ osobama koje još nisu autane?

- Prije svega, mogu se javiti nama u Proces. Mogu doći na naša događanja, upoznati ljude i postati dio zajednice.

Mislim da smo tijekom godina stvorili nešto jako vrijedno, mrežu ljudi koji se međusobno podržavaju.

A što se autanja tiče, mogu govoriti samo iz vlastitog iskustva: život je nemjerljivo bolji i ljepši otkad živim otvoreno.