Foto Iz Njemačke u Istru s neuništivim Fićom: 'Snimali su me po autoputu. Krenuo sam poslije ručka, a stigao tek idućeg jutra'

Fićo s njemačkim tablicama, prizor koji se ovih dana mogao vidjeti na cestama Labinštine, sam je po sebi dovoljno šašav. Promatrači u čudu: ili se netko priprema za kakav ljetni karneval, riskirajući ozbiljnu kaznu, ili je za volanom, po svoj prilici, neki trknuti junak?

Srećom, radilo se o potonjem.

Hrabri momak zove se Mateo Pužar (20), naše je gore list, a već osam godina s obitelji živi u Mindelheimu, gradu stotinjak kilometara udaljenom od Münchena.

U rodnu Istru, točnije Nedešćinu, ovog je ljeta stigao ni manje ni više nego ovim simbolom nekadašnjeg giganta, kragujevačke Zastave.

Fićo mu može tata biti

On 2006., auto 1983. godište. Može mu Fićo tata biti.

Iz Njemačke je krenuo u 14 sati, a u Nedešćinu stigao idućeg jutra u osam. Put dug 710 kilometara, koji se u prosjeku prevali za oko sedam i pol sati, njemu je ispao dvostruko duži. Točnije, 16 sati jahanja – doduše, sa stajanjima i kraćim spavancem. Avantura života.

U vremenu kada svi traže bijesne aute s klimom, tempomatom i ostalim čudima tehnike, njemu se za to živo fućka. On bira Fiću kojem je jedina oprema skupi – i, naravno, naknadno ugrađen – Bluetooth radio. Bira teži, ali stoput zabavniji put. Teški mimosvit, rekli bi Dalmatinci.

„Nema Fićo ni EGR, ni ABS, ni ništa od tih kratica, ali ide k'o zmaj. Je li voda zakuhala? Ma kakvi, preradio sam hladnjak i sad je top! Prašio sam i četiri sata u komadu, vozio uglavnom od 80 do 100 na sat. Pretjecali su me i snimali, bio sam im atrakcija na autoputu. Leđa su mi otpala na ovom sjedalu, ali 'ajde, navikneš se. Još sam mlad…“, ispričao je u dahu Mateo.

Da stvar bude bolja, na putešestviju se otpravio netom nakon što je motor Zastave 850, jedne od posljednjih serija, vlastitim rukama zamijenio nešto snažnijim Fiatovim 903. Bez probe. Samo gas. Na tako dugi put.

„Svaka mu čast, ovo je pothvat vrijedan divljenja!“, ne skriva oduševljenje Manuel Žvanja, vulkanizer iz Potpićna, u čijoj sam radnji uhvatio našeg Eustahija.

Saznajem da Mateo strast prema starijim vozilima ima zapisanu u genima. Istu ljubav gajili su njegov nono Zorko i tata Roberto.

„I oni su bili zaluđeni, ali Mateo ih je sve prešišao“, dodao je majstor Žvanja, časteći pritom mušteriju – u znak priznanja – balansiranjem kotača.

Zbilja, dok su njegovi vršnjaci uglavnom zauzeti nekim drugim zanimacijama, Mateo dane provodi „pod viturama“. Školovao se za mehaničara poljoprivrednih strojeva, radi u struci, a ni u slobodno vrijeme ne pušta gedore iz ruku. Ima u garaži i Golfa dvojku, Caddyja i – još jednog Fiću.

Ljubav je to...

Ali zašto baš Fićo?

„Zato jer mi je najštosniji. Najradije ga popravljam, delan oko njega i niš' nije komplicirano. Ne znam ti zapravo objasniti tu ljubav. Nije me nitko tjerao da ga kupim, to je došlo samo od sebe. Uostalom, svi su nekad imali Fiću i u mojoj familiji…“

Ovog je kupio u Njemačkoj, preko oglasa, za 2.500 eura, sa srpskim tablicama.

„Ne bih ga prodavao, barem ne još, jer za mene on nema cijene“, kaže.

Danas Fićo, svjestan je Mateo, ima kultni status cijenjenog oldtimera. I sam je član kluba ljubitelja Zastavinih automobila koji djeluje u švicarskom Schaffhausenu, gdje se dolazi Fićom, Yugom, Stojadinom...

„Neki kolege Fićom potegnu i do Grčke, a ja upravo čekam trojicu Makedonaca koji su Zastavom 750 išli do Vukovara pa ćemo sada zajedno natrag gore, u Njemačku. Oni žive još 300 kilometara dalje od mene“.

I opet nema straha od kvara?

„A čega da se bojim?! Imam škatulicu ordenja sa sobom i malo rezervnih dijelova: dvije brtve glave, đunte, osovine... Sve se to nabavi preko interneta.“

Znači, Zastava 750 je neuništiva?

„Uništiva je, uništiva. Samo treba na njoj dosta delat da je održiš na životu. Ako puno radiš sam, to te ne košta puno“, zaključuje Mateo kroz smijeh.

Zbilja je trknut, pomislio sam dok je stiskao gas, a Fićo lagano kašljucnuo.

„Ugradit ću mu petu“, dobacio je još Mateo. Sretan mu put.