Video, Foto Kako je dečko s Monte Zara završio u krugu ljudi koji upravo odlučuju o NBA prstenu

Dok je ostatak svijeta odbrojavao sate do početka nove smotre "najvažnije sporedne stvari na svijetu", u zemlji domaćinu tog natjecanja pažnja sportske javnosti ovih je dana usmjerena na nešto sasvim drugo. Umjesto nogometa, Amerikanci još uvijek svim srcem žive za NBA finale i novu epizodu velikog obračuna između New York Knicksa i San Antonio Spursa.

Ljubitelji košarke s nestrpljenjem iščekuju svaki novi čin serije koja odlučuje o prvaku najjače lige svijeta, a dvoboj dvaju velikana posljednjih je tjedana tema broj jedan od njujorških ulica do teksaških sportskih barova.

A dok će samo jedna momčad na kraju podići Larry O'Brien Trophy i otvoriti šampanjac u pobjedničkoj svlačionici, jedan čovjek već sada može mirno čekati rasplet serije. Riječ je o Jeremyju Sochanu, nekadašnjem visokom izboru NBA drafta kojeg je put tijekom ove sezone odveo iz San Antonija u New York.

Sudbina je pritom složila gotovo filmski scenarij. Momčad koju je napustio i momčad kojoj se priključio završile su s obje strane finalne pozornice pa će Sochan, bez obzira na to hoće li posljednju utakmicu sezone slaviti Knicksi ili Spursi, sezonu zaključiti sa šampionskim prstenom.

Pitate se kakve veze NBA finale ima s portalom koji se gotovo isključivo bavi istarskim temama? Odgovor se krije u jednom Puljaninu. Moris Hadžija, dečko s pulskog Monte Zara i čovjek koji je tijekom godina individualno radio s brojnim europskim i NBA košarkašima, upravo je kroz suradnju sa Sochanom dobio jedinstvenu priliku izbliza upoznati oba finalista. Naime, tijekom ove sezone surađivao je s tim igračem dok je bio u oba tabora pa finale Knicksa i Spursa prati i s posebnim osobnim interesom.

Od Monte Zara do NBA finala

No priča o Morisu Hadžiji nije počela u Madison Square Gardenu, niti u nekoj od modernih NBA trening-centara koje danas posjećuje. Počela je mnogo skromnije, na igralištu u pulskom Pattinaggiu i u dresu Gradina, kluba u kojem su prve košarkaške korake napravili brojni Puljani njegove generacije.

Tada nije bilo društvenih mreža, YouTube analiza ni kampova s NBA zvijezdama. Bile su tek lopta, koš i sati provedeni na terenu. Dovoljno da se rodi ljubav prema igri koja će ga desetljećima kasnije dovesti do suradnje s igračima poput Jeremyja Sochana, Dennisa Schrödera, Denija Avdije, Sergea Ibake, Ismeta Akpinara ili Vasilija Micića.

Kao i mnogi klinci njegove generacije, prve je sate proveo na asfaltu, sanjajući velike utakmice i pune tribine. Nije tada mogao znati da će ga upravo ta dječačka zaljubljenost u igru jednog dana dovesti do toga da analizira NBA finale s ljudima koji u njemu sudjeluju.

Život ga je, međutim, vodio zaobilaznim putem. Već kao vrlo mlad krenuo je u inozemstvo: Njemačka, Turska, Mađarska, Cipar, Kosovo. Gradovi, dvorane i adrese mijenjali su se brzo, a košarka je ostala jedina konstanta. I dok su mnogi u takvom životu vidjeli ostvarenje sna, Hadžija danas bez zadrške priznaje da tada nije imao nikakav veliki plan.

"Da mi je netko tada rekao gdje će me sve košarka odvesti, vjerojatno mu ne bih vjerovao. Iskreno, većinu stvari nisam planirao. Dogodile su se kroz rad, poznanstva i splet okolnosti. Ali uvijek sam vjerovao da se trud i upornost na kraju nekako vrate", govori Moris Hadžija.

Sport kao škola života

Paradoksalno, možda je upravo trenutak kada je odlučio završiti igračku karijeru bio najvažniji za sve što je uslijedilo. Dok bi mnogi nakon profesionalnog sporta tražili ostanak uz parket kroz klasičan trenerski posao, Hadžija je završio u Hamburgu radeći s djecom iz socijalno ugroženih obitelji kroz projekt "Sport bez granica", organizaciju koja je sport koristila kao alat za uključivanje djece i mladih iz različitih društvenih sredina.

Umjesto reflektora i profesionalnih svlačionica, svakodnevica su mu postala školska igrališta i djeca kojima je košarka često bila puno više od igre. "To iskustvo me obilježilo. Radio sam s djecom koja su dolazila iz teških životnih situacija. Tamo shvatiš da sport nije samo rezultat, pobjeda ili poraz. Nekome može promijeniti život. Može mu dati samopouzdanje, disciplinu, osjećaj pripadnosti. Mislim da sam upravo tamo naučio najviše o ljudima", kaže.

U isto vrijeme njemačka je košarka prolazila veliku transformaciju. Klubovi su počeli ozbiljno ulagati u razvoj mladih igrača, stvarale su se akademije, a Hadžija je polako pronalazio područje koje će obilježiti ostatak njegove karijere.

Opsjednut detaljima

Dok treneri tijekom utakmice razmišljaju o taktici i rezultatu, Hadžijin posao počinje puno ranije. Kao stručnjak za individualni razvoj igrača satima radi na detaljima koje gledatelji često i ne primjećuju – mehanici šuta, radu nogu, kretanju bez lopte, donošenju odluka i stvaranju profesionalnih navika.

Upravo su ga ti detalji oduvijek najviše privlačili. Nije ga fascinirala taktika nacrtana na ploči niti vođenje utakmica s klupe, već proces kojim talentirani dječak postaje vrhunski sportaš. Kako poboljšati šut za nekoliko postotaka. Kako ubrzati prvi korak. Kako pomoći igraču da bolje razumije igru. Kako iz dana u dan postati malo bolji.

Godinama kasnije upravo će ga ta posvećenost detaljima dovesti do nekih od najvećih imena europske i svjetske košarke. Dennis Schröder, Serge Ibaka, Deni Avdija, Vasilije Micić, Isaac Bonga, Jordan Loyd, Tristan da Silva i Jeremy Sochan samo su neka od imena s kojima je surađivao. No kada govori o njima, rijetko spominje brojke, ugovore ili osvojene trofeje. Puno radije priča o navikama, disciplini i radu koji se ne vidi.

"Mene ne zanimaju samo igrači, mene zanima njihov razvoj. Ljudi vide utakmicu i misle da je to vrhunski sport. A zapravo je vrhunski sport sve ono što se događa kada nema kamera. Kad Serge Ibaka šest sati radi u dvorani. Kad netko godinama ne preskače rutinu. Kad se nakon loše utakmice vrati raditi još jače. To su stvari koje razlikuju dobre igrače od vrhunskih", kaže Hadžija.

NBA Pula

No koliko god ga posao vodio po svijetu, posljednjih godina odlučio je ponovno živjeti ondje gdje je sve počelo. U Puli. Nakon gotovo dva desetljeća provedena izvan Hrvatske, zajedno sa suprugom i djecom vratio se kući. I dok mnogi još uvijek sanjaju odlazak, on danas razmišlja kako iskustvo stečeno u Hamburgu, Ulmu, Münchenu ili NBA dvoranama prenijeti upravo u svoj rodni grad.

U tome nije sam. Već godinama odlično surađuje s velikim prijateljima, bivšim hrvatskim reprezentativcem Sandrom Nicevićem i nekadašnjim košarkašem Igorom Bolkovićem, s kojima dijeli sličan pogled na razvoj mladih igrača i budućnost košarke u Puli. Njihova suradnja odavno je prerasla okvire povremenih treninga i košarkaških razgovora, a zajednička želja je stvoriti okruženje u kojem će mladi istarski sportaši imati priliku učiti od ljudi koji su godinama stjecali iskustvo na najvišoj razini europske i svjetske košarke.

No Hadžijina ideja ne staje samo na radu s mladima. Ambicija je puno veća – Pulu i Istru pozicionirati kao prepoznatljivo europsko središte za individualni razvoj košarkaša, mjesto na kojem će tijekom godine zajedno trenirati talentirani mladi igrači, ali i etablirana imena iz Eurolige i NBA lige.

"Vratio sam se jer vjerujem da ovdje možemo napraviti nešto posebno. Pula ima kvalitetu života, infrastrukturu i ljude koji razumiju sport. Želja nam je stvoriti okruženje u kojem će mladi igrači moći napredovati, ali i mjesto na koje će vrhunski profesionalci dolaziti raditi tijekom ljeta i pripremati se za novu sezonu", kaže Hadžija.

Posebno ističe kako ga je nakon povratka ugodno iznenadila spremnost lokalne zajednice da podrži takvu ideju. "Moram iskreno reći da sam ostao ugodno iznenađen. Od Grada Pule, Općine Medulin i Istarske županije pa do sportskih djelatnika i ljudi iz košarkaških klubova, svi su nam pružili ruku i ponudili pomoć kakvu nisam očekivao ni u najboljem slučaju. To nam daje dodatni motiv da ovu priču razvijamo upravo ovdje i svima im od srca zahvaljujem na podršci", poručuje.

Knicksi u 6!

Možda upravo zato Hadžija danas radije govori o mladim ljudima u sportu nego o NBA ligi. Jer, kako kaže, nisu svi rođeni za najveće pozornice niti će svi jednog dana igrati pred desecima tisuća gledatelja. Ali to ne znači da trud nema smisla.

"Roditelji danas često prerano razmišljaju o tome hoće li im dijete postati profesionalac. A djeca bi prije svega trebala uživati u sportu. Ako voliš ono što radiš, ako si uporan i spreman učiti, sport će ti dati puno više od rezultata. Naučit će te disciplini, radu, poštovanju i odgovornosti. To su stvari koje ostaju cijeli život, bez obzira na to završiš li jednog dana u NBA ligi ili radiš neki sasvim drugi posao", poručuje.

I dok ovih dana prati rasplet finala između Knicksa i Spursa, Hadžija dobro zna da se najveće pobjede često ne događaju pred televizijskim kamerama. Događaju se na školskim igralištima, u praznim dvoranama, tijekom treninga koje nitko ne vidi i u odlukama koje se na prvi pogled čine beznačajnima.

Jer ako njegova priča išta dokazuje, onda je to da put od pulskog asfalta do NBA finala ponekad ne vodi ravnom crtom. Ponekad vodi preko pola svijeta, kroz godine rada koje nitko ne vidi, stotine treninga i ponešto sreće. Ali prije svega vodi kroz ljubav prema igri koja nikada nije nestala.

A što se tiče finalne serije s početka ove priče, prognoza našeg sugovornika je – New York Knicksi u šest utakmica! Hoće li biti u pravu, znat će se uskoro. Kao i mnogo puta dosad, košarka će na kraju sama napisati završetak priče.

*Programski sadržaj sufinanciran je sredstvima Istarske županije – Regione Istriana. Objavljeni sadržaj odgovornost je Nakladnika te ne izražava službene stavove Istarske županije.

Galerija (11)