Foto 'Istra se pretvara u džunglu i apartmane, a mi ne odustajemo od zemlje, krava i našega sira'

Konačno pravo istarsko selo, baš kao u neka sretnija vremena, pomislio sam na prvu kada me, umjesto notorne cike pripitih turista s bazena, na cilju dočekalo samo veselo mukanje krava. Zbog njih sam, zapravo, i došao ovamo u Kašćergane, zaseok nadomak ceste Pazin – Žminj.

Na farmi i sirani Orbanić tražio sam priču o egzemplaru stočara, onih koji se u Istri danas mogu pobrojati na prste ruke. Kući sam, međutim, otišao s nečim puno vrjednijim: storijom o neslomljivoj volji i jednako neuništivoj slozi jedne – slobodan sam primijetiti – baš dobre familije.

Familije koja živi uz krave, mlijeko i sir od jutra do mraka, petkom i svetkom, jer ovaj posao ne poznaje vikende, blagdane ni radno vrijeme.

I tako već 31 godinu, otkako je Silvano Orbanić (58), nakon završetka Agronomskog fakulteta u Zagrebu, na poticaj profesorice mljekarstva, zajedno sa sestrama Laurom (55) i Kristinom (49) pokrenuo farmu i siranu. Danas su to već tri obitelji, ali, kako kažu, i dalje jedna kuća.

„Mi smo od nule počeli, nismo nič imali, bili smo siromahi. U kuhinji smo devedesetih delali sir u kotlu od rakije. Da se gledalo financije, odavno bi odustali“, prisjeća se Kristina, glavna u sirani, pokazujući fotografije iz obiteljskog albuma.

'Moremo knjigu napisat'

„Moremo napisati knjigu. Samo uni ki ovo dela, zna kakov je to kruh. To je ljubav, to moraš volit. Ja san prvo delala u štali, ma više ne moren. Sad san za prodaju, marketing i dostavu. Volin da me ljudi vide – ter imaju ča i videt, pak se zajno namuraju“, ubacuje se Laura, potvrđujući da je uz šalu sve lakše.

Obje sestre završile su poljoprivrednu školu. „Ma, kako da smo znale, a nanke kravu nismo imali“, smiju se i dalje.

Sa Silvanom su strpljivo gradile priču koja danas zapošljava 11 ljudi. Farma broji 135 grla stoke, od čega je polovica muznih krava, a svakoga dana proizvedu između 1.200 i 1.500 litara mlijeka. Gotovo sve prerađuju – u sireve, polutvrdi Poljanac i tvrdi Težak, te svježi sir, skutu i jogurte.

Najveći dio prodaju izravno kupcima, na kućnom pragu i u svojoj trgovini u Pazinu. 

A kvaliteta se osjeti odmah. Sir, ne biste vjerovali, ima okus po - mlijeku.

Jedan je od rijetkih domaćih stočara koji danas zatvara cijeli proizvodni krug: od uzgoja hrane za svoja grla do sira na polici.

„Kod nas vrijedi pravilo od njive do gotovog proizvoda. Delamo 80 hektari zemlje i sve je podređeno prehrani stoke. Koristimo samo suho sijeno, za razliku od mnogih koji koriste silaže i sjenaže“, objašnjava.

Takav način proizvodnje skuplji je i zahtjevniji, ali Orbanići od njega ne odustaju.

„Dobijemo vrhunski proizvod i ljudi to prepoznaju. Problem je što bi svi stili domaće i kvalitetno, ali po niskoj cijeni. Mi držimo neku sredinu i već dvije godine nismo poskupili“, kaže Silvano.

Sir s okusom mlijeka

Od početka mu je uzor bio parmigiano reggiano i tradicionalni istarski sir. Zato ostaje vjeran jednostavnosti.

„Naši stari su imali dvi, tri krave i znali su samo za suho sijeno i malo mekinjah za pozobat. Želimo ča prirodniji sir. Sirište, mlijeko i sol. I to je to. Drugdje se puno toga dodaje, ali često samo da pokrije gušt mlijeka. Onda to više ni ni sir.“

Drže isključivo goveda smeđe pasmine, krave koje potječu iz Austrije, Njemačke, Švicarske i sjeverne Italije, područja poznatih po proizvodnji vrhunskih sireva.

„Mi ne forsiramo proizvodnju. Neki se hvale s više od 12 miljari litri po kravi godišnje. Naše daju sedam do osam miljari. Želimo kvalitetu mlijeka, ne količinu.“

Posljednjih deset godina posebnu pažnju posvećuju genetici za takozvano antialergijsko mlijeko.

„To se vani sve više cijeni. Puno ljudi nan govori da naše friško mliko moru pit, a neka druga ne“, veli Silvano.

Dok govori o kravama, zemlji i siru, jasno je da za njega to nije samo posao, nego način života.

Najviše ga muče prepreke s kojima se susreću srednje velika obiteljska gospodarstva.

„Mi smo najgora kategorija za europska sredstva. Mali jednostavno dobiju novac, a mi smo ti ki bi trebali zapošljavat i vuć naprid. Ima san idejno rješenje za modernu farmu s automatiziranom mužnjom, hranjenjem i čišćenjem, bilo bi nam puno lakše delati, ali na kraju te zakoče uvjeti.“

Silvano ne skriva zabrinutost za budućnost istarskog stočarstva. „Ostalo nas je možda četiri ili pet stočara ovakve veličine u Istri“, napominje.

Poli nas krave smetaju, ma vani ne

Upozorava da s nestankom stoke nestaje i uređeni krajolik po kojem je Istra prepoznatljiva.

„Istra je, nažalost, katastrofa. Gasi se stočarstvo, a tamo di nema goveda nastaje džungla. To kao da niki ne vidi, ni županija ni država. Svi forsiraju turizam. A za par let ćemo imati više požari i puno drugih problemi. Imat ćemo džunglu i apartmane, a to ne gre skupa.“

„Bija san u hotelu u Austriji, pod balkonom su mi bile krave, gnoj, i to nikemu ne smeta. Poli nas to sve smeta.“

A onda spominje stav koji ga možda i najviše boli.

„Poli nas kao da je sve neisplativo. Tako se stalno govori. A većina ljudi bi, uz današnju mehanizaciju, bez problema mogla ogradit komadić zemlje i držat dve ili tri krave. Ne za mužnju, to je obaveza non-stop, nego da uzgoji jenega junca ili telca, da ima svoje meso i da zna ča jede“, šćeto-neto poručuje Silvano. 

On je, eto ga, živi dokaz da se može, da se isplati. No, dođe li mu koji put da sve pošalje k vragu?

„Kad jedanput počneš delat, drži te to. Ako odustaneš, sve je gotovo. To znaš delat, to voliš delat... A ča ćeš drugo? Počet nešto novo, opet sve ispočetka?“.

Najveća vrijednost Orbanića, shvatili ste, ipak nije ni stado ni sirana, nego činjenica da su, snagom svojih uvjerenja, sve vrijeme ostali zajedno. Rijedak slučaj u današnje vrijeme kada se obitelji raziđu oko jednog kunfina.

„Tako su nas naši stari odgajali. To nas je odredilo. Da je svaki gleda samo za se, ne bi ni počeli skupa. I dragi Bog je tu pomoga. Drugi bi nas bi bilo posvadili miljar puti. Ali ne damo se“, odgovaraju malne uglas.

'Tu san, ipak, najmirnija'

Naravno, dio ove priče su i njihova djeca. U sirani smo zatekli samo Angelu, Laurinu kći, ali Laura nabraja i ostalu djecu, nećake i članove familije koji uskaču kad zatreba.

Kristina se prisjeća godina kada je uz posao trebalo odgajati četvero djece: „Da ni bilo naše mame Ljube – ka sad ima 80 lit i još kuha za delavce – da nan ih pričuva, bilo bi nemoguće.“

Brzo će, primjećujem, 14 sati. Za većinu ljudi radni dan polako ide kraju. Za Orbaniće, čini se, tek ulazi u drugu polovicu.

I možda upravo u sljedećem prizoru leži odgovor na pitanje zašto Orbanići, usprkos svim teškoćama, ostaju na svom putu. Dok Kristina okreće sirove da pravilno zore, iskreno priznaje:

„Tu san, ipak, najmirnija. Sama san sa sobon. Pomalo delaš i vidiš kako je delo učinjeno. Kad je sir gotov, uredan i čist, sve ti je onda lipo“, kaže vrijedna težakinja.

„Mi, na kraju, ni ne znamo drugačije živit“, prisnažuje Laura.

Silvano se samo nasmije i jednostavno, kakav već jest, zaključi priču: „Nema odustajanja. Moraš se boriti i hoditi dalje.“

Galerija (8)