Video MAMA, BIĆU PANKER JA Pekinška patka razvalila Kotač

Legendarni novosadski punkeri, jedni od začetnika novog, eksplozivnog zvuka koncem 70-ih na prostoru bivše Jugoslavije koji su raskrstili s dotadašnjom rock estetikom, nastupili su sinoć u dobro ispunjenom, uzavrelom pulskom Kotaču i, kao što im ime mini turneje i kazuje, poderali i rock i klub. U paramparčad.  

Pekinška patka donijela je u Pulu prepoznatljiv sirov zvuk, pojačan dvama gitarama. U peteročlanoj, pomlađenoj postavi originalni je dvojac utemeljitelja benda: Sreten Kovačević Sreta (gitara) i Laslo Pihler Cila (bubnjevi). Uz njih, nastupili su mlađahni vokal Stefan Kefa Stanojević, inače student psihologije i bivši član bendova British Steel, Rachet i Clyde. Tu su još Sava Obradović na drugoj gitari i basist Igor Mihaljević.

S obzirom na to da me nekoliko posjetitelja uoči koncerta pitalo za bivšeg originalnog pjevača Nebojšu Čonkića Čontu, očito očekujući da će se pojaviti na bini, treba reći da danas postoje dva benda koja sviraju iste stvari. To su Pekinška patka predvođena dvojicom originalnih članova i Profesor Čonta i Patka kojeg predvodi sam Čonta.

Bivši i sadašnji članovi završili su, naime, na sudu, a sporili su se oko toga tko ima pravo na ime benda. Čonta je izgubio, pa sad pjeva Patkine stvari bez Pekinške patke, a lani smo ga imali prilike čuti u zagrebačkom klubu Boogaloo i Labinu.

Pekinška patka radi to isto, a sinoć smo čuli stvari s prvog od dva njihova albuma. Kao što su i najavili, čvrsto su odlučili raskrstiti s rockom, pa su publici, u kojoj je bio iznenađujući broj mladih, isporučili čitavu “Plitku poeziju” iz 1980. godine, po mnogima jedan od najboljih jugoslavenskih punk albuma.

Bilo je to furioznih sat vremena svirke, ili možda nešto manje. Bez puno riječi i uvodničarenja, Patka je krenula žestoko s “Homburgom”, a publici nije trebalo zagrijavanje, iako je prethodno odslušala odlični Pataf. Atmosfera se usijala na samom startu, uz energičnog pjevača koji je skakao po bini, penjao se, silazio među publiku, a ona je uzvraćala istom mjerom. Redale su se bez stanke “Ja sam punker u sakou starom”, “Stop stop”, “Biti ružan, pametan i mlad”, “Šta je zbližilo nas”, izazivajući jednaku euforiju ispred bine.

Obradu francuske šansone „Elle était si jolie“ Alaina Barrièrea - „Bila je tako lijepa“ bend je izveo dvaput, a za kraj su ostavili “Bolje da nosim kratku kosu” i “Poderimo rock”, kojeg su, jasno, rasturili dvaput. Publika je, međutim, tražila još, na što je Kovačević kazao da je “Plitka poezija” najkraći album - “pesme su kratke, to je to, ne možemo da sviramo duže”.

Iako je dio publike očekivao i pokoju stvar s drugog albuma “Strah od monotonije” (1981.) koji donosi podosta smireniji postpunk, new wave zvuk, bend je odlučio stati na prvom. Bez monotonije ovaj put, molit ću lijepo.