'Nisam više mogla okretati glavu': pomogla starici koja je živjela u neljudskim uvjetima. Svi su je u čudu pitali - je li ti prepisala stan?

Ima ona izreka koja kaže: „Ako si spasio jedan život, spasio si cijeli svijet“. Tom se mišlju povela jedna Puležanka koja nam je odlučila ispričati priču o svojoj humanitarnoj misiji vrijednoj svakog divljenja.

Ali nije nam se obratila zbog javne hvale, nipošto: potrebitoj susjedi pomogla je jer ju je tako pitalo, a svoje iskustvo, napominje, dijeli da ukaže na koje je zloguke komentare okoline i prepreke u sustavu naišla. I da, naravno, potakne druge na slične akcije.

„Ima puno dobrih ljudi i lijepih životnih priča, a mediji ganjaju samo negativu. Rijetko pričaju o dobrome“, kaže naša sugovornica, ne želeći da je imenujemo.

A priča ide ovako.

Slabo pokretna žena, starija od 70 godina, iz njene zgrade dugo je živjela sama, u potpuno zapuštenom stanu, ispod svakog higijenskog minimuma. U neljudskim, nezamislivim uvjetima, koji su njoj s vremenom, nažalost, postali normalni.

'Najlakše se praviti lud'

Obilazio ju je tek prijatelj, i sam jednako potrebit - pomagao joj koliko je mogao, između ostalog, i presvlačio, budući da je praktički vezana za krevet i osuđena na pelene. Unatoč mizernoj mirovini od svega 302 eura, uvijek bi se našlo nešto novca za brojne mačke koje je hranila, no one su, pravo za reći, prljale stan i hol zgrade.

A onda je naša sugovornica pokazala figu brutalno otuđenoj okolini i dala ruku onome prema kojem život nije, eto, bio nimalo blag.

„Najlakše je praviti se lud. Mogla sam i ja okrenuti glavu, reći da to nije moj problem. Ali zvonilo je na uzbunu“, priča ova Puležanka.

„Bilo mi je žao više gledati staricu zaboravljenu od svijeta. Kao direktorica u jednoj firmi, s mnogo poznanstava i poslovnih partnera, bila sam u situaciji pomoći. Animirala sam ljude da upristojimo stan kako bi k susjedi mogli napokon doći socijalne službe i liječnik“, priča nam Puležanka.

Starica je na promjenu - ideju da njen život može izgledati dostojanstveno - pristala tek iz trećeg pokušaja. Zahvalila se tako što više ne zove mačke u zgradu.

Odred za čistoću

I emotivno i fizički iscrpljujuća akcija trajala je mjesec dana. Za početak, u stan je zbog nesnosnog smrada bilo gotovo nemoguće ući.

„Kad bih joj nedjeljom nešto skuhala i odnijela, dubok sam udahnula i rekla: Mogu ja to. Mačji izmet, plijesan, nefunkcionalni toalet… Bilo je užasno“, opisuje sugovornica.

Trebalo je angažirati pravi odred za čistoću. Posao je obavila jedna tvrtka po povoljnoj cijeni: ljudi su ulazili s maskama na licu i iznijeli tri kamiona otpada.

Stan su sami okrečili, naša sugovornica dala je krevet, ormar i klimu… Nakon molbe na društvenim mrežama pomoć je počela pristizati sa svih strana:  pronađena je perilica rublja i druge potrepštine; susjedi su donirali kuhinju, prijatelji pomogli oko montaže i prijevoza.

U kupaonici su odštopani odvodi, ugrađena je tuš kada kako bi se žena napokon mogla normalno okupati. Stan je sada uredan i čist.

Sustav konačno mora odraditi svoje

Paralelno je kontaktirala i Centar za socijalnu skrb, gdje  je uslužna službenica objasnila prava i obećala pomoć, neumorno slala mailove liječniku. Očekuje doprinos i Grada i Crvenog križa.

„Bila sam dosadna, ali drukčije ne ide. Rečeno mi je kako je problem bio taj što je ona odbijala pomoć. Kako bilo, uvjete smo stvorili i sustav će sada konačno morati odraditi svoj dio posla. Čekamo ih. Nadam se da će susjeda ostvariti svoja prava - tko zna, možda jednoga dana i inkluzivni dodatak“

Posebno su je, dodaje, žalostile reakcija okoline.

„Prvi komentar bio je: ‘Što ti je prepisala stan?'Kao da danas ništa ne možeš napraviti bez interesa. Ako radiš nešto besplatno i iz dobre namjere, ljudima si odmah sumnjiv, kao da si malo ćaknut“, govori.

Dio susjeda bojao se da će troškovi pasti na teret zgrade i pričuve, iako je s tog računa plaćen samo odvoz stvari. „Kad sam im rekla da su sve ostalo ljudi odradili besplatno i objasnila koliko je truda uloženo, svi su spustili glave i utihnuli.“

Dežurni idioti

Bilo je i neugodnih komentara na društvenim mrežama nakon što je njezina sestrična objavila apel za pomoć. „Pisali su svašta, da su to ‘ciganska posla', da je sve besmisleno. Uvijek postoje dežurni idioti“, kaže bez uljepšavanja.

Priznaje da su je mnogi pokušavali obeshrabriti. „Gotovo svi iz zgrade govorili su mi da to radim uzalud, da će se susjeda brzo vratiti na staro. Ali razmišljala sam ovako: ako danas pomognem nekome, možda će jednog dana netko pomoći meni.“

Posao, međutim, nije gotov. Brigu i dalje zadaju dugovi – ovrha pod prijetnjom isključenja struje - i rate za energetsku obnovu zgrade koje iznose 118 eura mjesečno, što je ogroman teret za osobu s tako malim primanjima.

„Moram se još tome posvetiti, neću stati nakon svega“, poručuje naša junakinja pa zaokružuje priču:

„Znate što je meni najveća stvar? Kad danas otvorite vrata tog stana, dočeka me nasmijana i tako zahvalna susjeda koja će vas ponuditi kavom…“.

Tako to, eto, izgleda kad netko radi po srcu. Kad vjeruje da dobrota još uvijek nešto mijenja. I možda ne može spasiti cijeli svijet — ali svijet barem na trenutak može sjesti na svoje mjesto.