'Vratio sam se iz Austrije jer u Istri se bolje živi! Vratili su me prijatelji i želja da napravim nešto za svoj kraj'

Doktor znanosti u seoskoj politici. Zvuči gotovo kao oksimoron. Jer, ako ćemo pravo, politika u našem komunu češće priziva slike galamdžija i spletkaroša, nego visokih akademskih titula i trezvenog promišljanja.

No, ostavimo stereotipe po strani i dajmo prostor Ivanu Zambonu (37) iz Kršana, diplomiranom inženjeru građevine, koji je prije točno godinu dana s tek nešto mlađom Anom Vuksan okupio IDS-ovu ekipu pa na izborima uspio u onome što se donedavno činilo teško izvedivim: svježe snage napravile su dar-mar u ustaljenom poretku stvari i toj stranci nakon dugo vremena vratile vlast u ovoj općini.

Danas je predsjednik Općinskog vijeća, a Vuksan načelnica.

U međuvremenu je napredovao i u stranci pa postao – dojma sam da je mogao i više - potpredsjednik Savjeta IDS-a te predsjednik Zajednice podružnica Labinštine.

Ali nije, pogađate već, politika glavni povod ovom razgovoru. Ma taman posla.

Doktorirao u rekordnom roku

Titulu doktora znanosti Ivan je stekao u rekordnom roku, sa svega 28 godina, na sveučilištu u Beču. Radio je potom u međunarodnim kompanijama i projektirao ozbiljne infrastrukturne projekte — velike hale, pa mostove i tunele diljem Europe. Malo čelik, malo beton, ali uvijek statika, što mu je specijalnost.

A onda se, nakon sedam godina života u Austriji, sa suprugom Nives, Kastavkom i također doktoricom znanosti iz iste branše, odlučio vratiti kući. U Kršanu je sagradio vlastiti dom, pokrenuo projektantski ured i, kako kaže, pokušao nešto promijeniti u sredini u kojoj želi živjeti.

„Nakon studija u Rijeci, otišao sam u Beč na razmjenu studenata. Profesor kod kojeg sam radio diplomski ponudio mi je doktorat. Prihvatio sam bez razmišljanja i doktorirao za tri godine, što je tada stvarno bilo jako brzo. Paralelno sam radio u privatnom sektoru i na sveučilištu kao vanjski asistent“, prisjeća se Ivan, trenutno  docent na riječkom Građevinskom fakultetu.

Na papiru zvuči kao da su on i supruga bili na lansirnoj rampi za naplatiti specijalističko znanje na velikom tržištu. Mogao je birati komforniji život negdje drugdje, ali odabrao je mjesto gdje su korijeni očito preduboki.

U stvarnosti su, je li, stvari malo zeznutije. Uplete se katkad, bogu hvala, i srce.

„Austrija je tada imala pravilo da sedam godina bez radne dozvole praktički ne možeš normalno raditi. Moja supruga je zato otišla na doktorat jer u znanosti nije trebao taj dokument. Tako su zapravo privlačili obrazovane mlade ljude. Kad je ona završila doktorat, vratili smo se doma.“

'Ostanak mi nikad nije bio opcija'

Odluka je, dakle, bila manje profesionalna, a više osobna.

„Meni ostanak nikad nije bio opcija. Možemo mi govoriti o ravnopravnosti, ali to ne postoji — ti vani nikad nećeš ostvariti puni potencijal. Možda bi moja djeca jednog dana bila Austrijanci, ali ja nikad ne bih bio.“

Jednom je već poručio — i sada ga samo podsjećamo, dajemo vergla priči: „Sto puta da se rodim, sto puta bih odabrao vratiti se u Kršan.“

Ivan se samo nasmije i otvara dušu.

„Tamo nema kompanije i načina prijateljstva kakvog mi pojmimo. Mi u prijateljstvo puno više ulažemo, ali i više očekujemo zauzvrat. Takva povezanost na zapadu ne postoji.“

„Falila mi je moja kršanska kompanija. Fešta. Ognjišće. Falila mi je harmonika. Falilo mi je da govorin po domoće. Gore u sedam godina nisam nijednom zapjevao. Nisam se ni pošteno napio. Kad sam shvatio da tako ne želim živjeti, znao sam da je vrijeme za povratak.“

Govori gotovo romantično o razlozima povratka. Ali nisu sve emocije.

„Ako gledamo statističke pokazatelje, ispalo bi da su Hrvatska i Istra nerazvijene u odnosu na Austriju, ali realnost je drugačija. Osnovne stvari za svakodnevni život ovdje su priuštivije. Kvaliteta života je nemjerljiva.“

„Mladi inženjer u Austriji nikad ne bi mogao napraviti kuću kao što sam je napravio ovdje. Za obiteljsku kuću od sto kvadrata u Kršanu treba ti oko 150 prosječnih plaća. U Austriji ti treba 700. U Sloveniji 500.“, dodaje.

Ističe i onu gotovo zaboravljenu privilegiju života u maloj sredini: „Mi 20 godina nismo zaključavali vrata kuće. Dijete mi se može cijeli dan igrati vani. To nema cijenu.“

Idlila je kratko trajala

A onda, htio ne htio — dok konobarica Daria u mjesnom kafiću servira novu dozu finog espressa — prelazimo na politiku.

Iako priznaje da mu takav angažman nikad nije bio životni san, natjerala ga je svakodnevica. Kad se s obitelji vratio u Kršan, vrlo brzo je naišao na apsurdnu situaciju — dijete je morao voziti u Mošćeničku Dragu jer u Kršanu nije bilo mjesta u vrtiću.

„Pričamo o općini koja je nekad zbog Termoelektrane Plomin bila među najbogatijima, a mi nismo imali riješene osnovne stvari poput vrtića i vodovoda. To me povuklo.“

Nije, kaže, tip koji će po kafićima kukati kako je sve u klincu. Njegova je deviza: „Ako vidiš problem, pokušaj ga riješiti.“

IDS je, kaže, odabrao i emocionalno. „Odrastao sam u obitelji gdje se IDS živio i to je dio mog identiteta. A vjerujem i da Istra treba regionalnu stranku koja će se boriti za svoj identitet.“

Njegova ekipa pobijedila je na izborima, no idila nije dugo trajala. Vrlo brzo izgubili su većinu u vijeću nakon što se predstavnik nezavisne liste Za Plominštinu priklonio oporbi.

„Postoje tri opcije — ili ćemo mi ponovno formirati većinu, ili će to učiniti druga strana, ili ćemo opet na izbore“, poručuje.

Priznaje da ga najviše iscrpljuje upravo ono zbog čega se običnom promatraču politika gadi — politikanstvo.

„Kreneš razmišljati projektno o rješavanju problema, a onda energiju trošiš na stvari koje s tim nemaju veze. Svatko bi se zapitao želi li ovo stvarno raditi.“

Dio otpora dolazi, primjećuje, od onih koji su godinama upravljali općinom. „Kažu da smo mladi i da ne razumijemo, ali apsolutno mi je nevjerojatno da me netko gleda kao nezrelu osobu. Hej, imam skoro 40 godina!“

'Dođe mi da od svega dignem ruke, ali...'

Unatoč svemu, kaže da iza njih stoje konkretni pomaci, posebno oko projekata vezanih uz Fond pravedne tranzicije.

„Nemoguće je riješiti sve. Zato smo odabrali pet do deset najvećih prioriteta — od vrtića do finaliziranja poslovne zone — dok se manje stvari rješavaju u hodu.“

I dođe li mu ikad da od svega  digne ruke?

„Apsolutno. Svaki dan“, odgovara u sekundi pa kratko zastane i doda: „Iako nisam čovjek od vjere, prijašnji Papa rekao je da se čovjek svako jutro probudi kao nevjernik i kroz dan postane vjernik. Tako i ja — probudim se i pomislim da ovo više ne želim raditi. I na kraju dana opet radim isto.“

Dok ga slušam, mislim si da djeluje nestvarno normalno za današnja vremena. Ne znam što je ispod sve te politure, ali nekako mu fakat vjerujem.

Za kraj, kaže da mu danas stižu prijatelji iz Austrije. Kuha im šugo od divljači.

Nek' vide malo Europljani kako se to radi u Kršanu.