Frizirali djecu, pekli palačinke i darovali pažnju: humana priča pulskih srednjoškolaca

Nedjeljno poslijepodne u Kući milosrđa u Majmajoli ne zvuči kao obično, tiho obiteljsko druženje, ali ima upravo takav miris i zvuke. Miris svježe pečenih palačinki i mafina miješa se sa smijehom, razgovorom i zvukom škara koje spretno klize kroz kosu. Ondje smo zatekli grupu pulskih srednjoškolaca koji su odlučili da njihova nedjelja neće biti dan za odmor, nego dan za darivanje onog najvrjednijeg što imaju – svog slobodnog vremena.

Riječ je o već tradicionalnom druženju učenika triju pulskih škola, Strukovne škole, Industrijsko-obrtničke škole te Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna, s djecom koja u Majmajoli, pod okriljem Caritasa Porečko-pulske biskupije, pronalaze privremeni dom.

Palačinke, frizure i osjećaj pripadanja

"Naša djeca ovamo dolaze redovito. Smjer frizera iz Industrijsko-obrtničke škole u principu dolazi jednom mjesečno, nedjeljom, ošišati dječicu i napraviti im frizure, a danas su nam se pridružile i nutricionistkinje, učenice trećeg razreda, koje su pripremile palačinke i mafine kako bi na svoj način doprinijele domu i razveselile mališane", priča nam s ponosom Ivana Rajlić, nastavnica koja koordinira ove akcije.

Desetak učenika i učenica – Leona, Lora, Lea, Marie, Ilari, Ena, Leon, Hana i Lana, te ostatak vesele ekipe, u potpunosti su ispunili prostoriju pozitivnom energijom. Dok jedni pažljivo uređuju frizure, drugi u kuhinji okreću palačinke, poslužuju sokove i pokušavaju nagovoriti djecu na još jedan mafin.

Ono što ovu priču čini posebnom jest činjenica da ovo nije školska obveza. Nitko ih nije natjerao da dođu. "Ovo je njihovo slobodno vrijeme, ali moram naglasiti da su u sve jako uključeni i roditelji. Oni u svoje slobodno vrijeme dovoze djecu, pitaju časnu što treba, pomažu sa strane i tako se povezuju s domom. Cilj nam je bio proširiti taj krug dobročinstva prema kući, i u tome uspijevamo", dodaje Rajlić.

Suradnja posebno oživi uoči Božića i svetog Nikole, kada cijela škola organizira veliku humanitarnu akciju te u dogovoru s odgajateljima osigurava poklon-bonove za ono što je djeci u tom trenutku najpotrebnije. „Nama ovo zapravo više nije volontiranje, nego nešto čemu se veselimo”, kaže jedna od učenica dok mlađoj djevojčici pomaže odabrati novu frizuru.

Više od doma – zamjenska obitelj

Kuća milosrđa trenutačno pruža utočište za 11 djece, inače maksimalnog kapaciteta do 12 korisnika – šest dječaka i šest djevojčica – u dobi od šeste do osamnaeste godine, o kojima brine stručni tim rehabilitatora, pedagoga, psihologa i odgajatelja. No, briga ne prestaje s punoljetnošću; nastave li školovanje na fakultetu, Caritas i djelatnici nastavljaju brinuti o njima.

Voditeljica kuće, časna sestra Mariangela, ističe koliko im ovakvi susreti znače, ne samo praktično, nego i emocionalno. "U ovim susretima ima strašno puno ljubavi i topline. Za našu djecu to su momenti druženja i jedne otvorenosti široj društvenoj okolini. Lijepo je da znaju da nisu sami i da nisu prepušteni samo nama koji ovdje radimo, nego da i drugi ljudi žele s njima podijeliti svoje dragocjeno vrijeme. To se na ovim susretima jako osjeti", kaže sestra Mariangela.

"Sama činjenica da se zovemo Kuća milosrđa, a ne dom u klasičnom smislu riječi, govori o vrijednostima i stilu življenja koje njegujemo. Želimo da ovo bude njihova zamjenska kuća, da odnosi ne budu formalni, nego da se djeca osjećaju što ugodnije, slobodnije i ljepše. To im je, na neki način, obitelj", objašnjava časna sestra.

Frizeri koji mijenjaju životne odluke

Koliko su ovi susreti duboki i utjecajni, najbolje pokazuje jedna topla crtica koju nam je otkrila sestra Mariangela. Jedan od dječaka iz kuće, koji upravo završava osmi razred, iznimno je talentiran za praktična, obrtnička zanimanja – od drvodjelstva i keramike do vodoinstalacija. Ipak, njegova konačna odluka o upisu u srednju školu prelomila se na sasvim posebnom mjestu. "Mislim da je jezičac na vagi za njegovu odluku bilo upravo ovo druženje s učenicima koji dolaze ovdje frizirati. Toliko su utjecali na njega", s osmijehom priča sestra Mariangela.

Dok se nedjeljno poslijepodne polako bližilo kraju, u Majmajoli su se još prepričavale nove frizure, skupljali prazni tanjuri od palačinki i dogovarali neki novi susreti. Kad su se škare spremile u torbe, nisu ostale samo urednije frizure i puni trbusi. Ostao je i onaj tihi, ali važan osjećaj da nekome pripadaš – osjećaj koji djeca najlakše pamte.