Foto Zagreb zamijenila Istrom pa novom domu posvetila originalan poklon: 'Ljudi su mi ovdje zakon, a Pašareta broj jedan'

Ima tome već 18 godina otkako je Daliborka Simić (44) rodni Zagreb zamijenila Istrom. Kratko je živjela u Puli, potom u Rovinjskom Selu, a već desetljeće u Pazinu. Nekad podno Sljemena, a danas „doli zgor Potoka“.

I upravo je po tom lokalnom izrazu, istoznačnici za Pazin, Daliborka nazvala fanzin koji je, kao samouka crtačica zaljubljena u strip, izradila o gradu u koji se, eto, očito zaljubila. Rijetka gesta, priznat ćete — i kao takva sasvim dovoljan povod za ovu ćakulu.

U ružičastoj knjižici — takvim naočalama autorica, čini se, i gleda svijet — na 20 stranica sabrani su njezini jednostavni, stripovski crteži iz pazinske svakodnevice. Malo je teksta — tek kratki opisi uz ilustracije — ali rečeno je toliko puno. Najbolje da pogledate u fotogaleriji ispod teksta.

Tu je ono što Pazin čini Pazinom: penzići u neizbježnoj ćakuli pod ladonjom, „gdje se određuje sudbina svijeta“, gospodin Jehaj iz pekare, samanj, ćevapi srijedom Pod lipom i njezini prijatelji koji su je odmah prihvatili kao svoju. Na naslovnici je, naravno, Pašareta, nezaobilazno domaće osvježavajuće piće.

„Pašareta je ipak ovdje broj jedan, ma koliko nas pokušavali brendirati kroz cukerančiće“, kroz smijeh kaže Daliborka pa dodaje:

„Jednostavno sam osjetila potrebu napraviti nešto ovakvo za Pazin. Htjela sam zabilježiti trenutke koji su nam svima poznati — one tople i drage koji nas na neki način povezuju.“

Izrada je potrajala. Puno je skicirala i rezultat je fanzin prepun detalja koje će Pazinjani odmah prepoznati.

Knjižicu je otisnula u 50 primjeraka, misleći da će to biti dovoljno. No, brzo su planuli preko društvenih mreža — tražili su ih njezini pratitelji iz Umaga, Rijeke, čak i s Raba — pa sada razmišlja i o „drugom izdanju“.

Daliborka je diplomirala tekstilnu tehnologiju, no nikada se nije okušala u struci. Danas za život zarađuje radeći od kuće kao ilustratorica u industriji mobilnih igara za jednu zagrebačku tvrtku, a ranije je u Istri radila i kao turistički vodič.

„Htjela sam se negdje skrasiti, a Pazin mi se odmah svidio. Imao je neku dobru vibru. Odlučila sam probati — i tu sam na kraju ostala.“

Sugrađani je često mogu sresti u šetnji s njezinom kujicom Rožom, mješankom po kojoj je i nastalo njezino umjetničko ime Petit Coyote (Mali pas).

„Od prvog dana ovdje sam osjetila gostoprimstvo i toplinu. Na obali je ljepše zbog mora, ali tu mi je bolje jer su ljudi, barem iz moje perspektive, jednostavniji, prirodniji i skromniji. Iako mi se Istrijani općenito sviđaju, ovdje je moje 'prirodno stanište' — nekad jaka punk scena, zastupljeniji aktivistički svjetonazor…“

Daliborka, slobodan sam primijetiti, zrači vedrinom i često spominje toplinu i zajedništvo. Upravo je to, kaže, ono što joj se kod Pazina posebno sviđa.

„Znam da se stariji Pazinjani često žale kako svi sve znaju o svakome, ali meni je to zapravo lijepo. Kad izađeš van, nemaš osjećaj da su ti dom samo tvoja četiri zida, nego cijeli grad. Ljudi te poznaju, ti poznaješ njih i zbog toga se osjećaš ugodno. Čak i kad odeš, primjerice, u Poreznu upravu, vidiš poznata lica. Postoji neka povezanost koja mi je prije nedostajala.“

Iako je u Zagrebu živjela do svoje 28. godine, kaže da ondje nikada nije osjetila takvu pripadnost.

„Imam iskustvo velikog grada, gdje su ljudi često otuđeni. One s kojima sam išla u osnovnu ili srednju školu poslije gotovo nikada više nisam srela.“

Dodaje kako joj danas u Pazinu malo toga nedostaje.

„Naravno da nigdje nije savršeno, ali imam osjećaj da se ljudi bude i da se događa neka mala renesansa, posebno kad je riječ o kulturnom životu. Aktivniji je Centar za kulturu, a tu je i par agilnih udruga... Događa se više stvari nego prije.“

Kao članica pazinskog Društva likovnih stvaratelja sudjeluje u brojnim akcijama kojima se oživljava grad — od oslikavanja murala do prodajnih izložbi i radionica u Gradskoj knjižnici, koje i sama vodi. Riše otkako zna za sebe pa se prije desetak godina po prvi put predstavila i na samostalnim izložbama crteža.

Kad je pitam osjeća li se danas Pazinjankom, odgovara bez razmišljanja.

„Itekako. Kajkanje sam gotovo potpuno izbacila, sada govorim samo ‘ča’ i pokupila sam puno riječi iz dijalekta. Nekad me bude sram jer ne naglasim najbolje, a vaše mekano ‘ć’- e, tu stvarno imam problem i to me još uvijek odaje.“, zaključuje u istom ružičastom tonu, u kakav je „omotala“ svoj poklon Pazinu.

Galerija (8)