Prije 114 godina, 15. travnja 1912., pola sata nakon ponoći potonuo je dotad najveći i najraskošniji putnički brod na svijetu, čudo tehnike dugo 269 metara – Titanic.

I najbrži, smatrao je njegov konstruktor, prije nego što se u sjevernom Atlantiku, nastojeći oboriti svjetski rekord i čim prije doploviti iz Southamptona u New York, zabio u ledenjak.

Od 2224 putnika i članova posade Titanica poginulo ih je oko 1500, većina jer nije bilo dovoljno čamaca za spašavanje. Spašeno je samo 706 ljudi i to zahvaljujući brzoj reakciji posade broda Carpathia, među kojom je bilo 84 Hrvata, a među njima čak 30-ak Labinjana.

Nedavno je u Labinu o Titanicu, Carpathiji i ulozi Istrijana u spašavanju preživjelih priređena zanimljiva i poučna izložba koja otvara novi pogled jednu od najvećih pomorskih tragedija. 

Među istrijanskom posadom bio je i Jakov Kranjac, čija je priča zauzela posebno mjesto na izložbi, a o kojemu je njegov praunuk, labinski profesor Daniel Mohorović, ujedno i suorganizator izložbe, napisao sljedeće:“Carpathia. Putnički brod. Vlasništvo Cunard Linea, anglo-američke kompanije, vodećeg prijevoznika putnika na Sjevernom Atlantiku.

Nekoliko godina ranije ta parobrodska kompanija otvara prekoocensku liniju Rijeka - New York. Danas, u dvadeset i prvom stoljeću, više nema te brodske linije. Od studenog do svibnja, na tisuće pečalbara i emigranata ukrcavalo se trbuhom za kruhom. Marni sakupljači i interpretatori podataka došli su do brojke od 500.000 Hrvata iseljenih iz Austro-Ugarske od 1890. do 1914. godine. Na brodove su se ukrcavali i naši mornari, konobari, ložači, sobari, podmazivači…

Carpathia je bila deset metara uža, sto metara kraća, sporija i skromnija od Titanica. Jedan brod iz Cunardove flote (Pannonia, Ultonia, Aurania, Slavonia, Carmania, Ivernia, Saxonia, laconia, Franconia, Carpathia) svaka je dva tjedna kretao iz Rijeke put New Yorka. Posljednji put isplovljava iz Rijeke u srpnju 1914. Četiri godine kasnije, pogodila su je tri torpeda (izumljena u Rijeci) s njemačke podmornice. Posada, putnici i brod pridružit će se stradalnicima s Titanica na dnu Atlantika. U isti sat? Morske ostatke pronašli su na prijelazu stoljeća.”

Tek spašen, a stalno prigovara. ‘Konobari su me gađali šalicom!’

Anton Kink, njegova žena i četverogodišnja kćerka istoga imena, Luise, bili su među prvim brodolomcima s Titanica koje je spasila posada Carpathije. Za tri dana boravka na brodu heroju neprestano je prigovarao: na kabinu, na madrace u kabini, na prenatrpane i zagušljive prostorije na brodu, na kvalitetu hrane. Nekoliko tjedana kasnije pismeno se žalio White Star Lineu “na katastrofalni smještaj i uslugu”, navodeći da je potonuće Titanica bila samo “točka na i ionako očajnog putovanja”. Obratio se i Cunard Lineu, ponovivši svoje zamjerke na usluge broda čija je posada spasila život njegovoj obitelji. Posebno ga je uzrujalo ''što su ga konobari na Carpathiji za vrijeme jednog objeda gađali šalicom!''

“Jesu li među tim konobarima bili naši Labinjani? Je li moj pranono Joče Kronjac (na popisu posade Giacomo Crognac) pogodio Antona Kinka? Tu bi mogla početi legenda o šalici”, napisao je Daniel Mohorović.

Mohorović o svom pradjedu piše da je u povjesnicu upisan kao Jakov Kranjac. I kao Giacomo Crognac. U obiteljsku povijest kao Joče Kronjac.

“Pranono je rođen u Kranjcima 11. kolovoza 1879., a umire 7. siječnja 1927. u rodnom selu od bolesti pluća. Na Carpathiju se prijavio u Liverpoolu 7. veljače 1912. Tada 33-godišnjak, na brodu je radio kao konobar i prevoditelj za talijanski jezik. Odjavio se u Rijeci 7. kolovoza iste godine. Simbolika broja sedam? Usmenom predajom baštinili smo njegovu rečenicu o brodolomu: ''manikomio na more''. Kapetan Arthur Henry Rostron (1869.-1940.) za hrabru akciju spašavanja nagrađen je viteštvom, kilogramima odličja. Pranono je dobio brončanu medalju i porculanski tanjurić s kojeg smo jeli rođendanske torte”, navodi Mohorović.

Poznata je priča i o Josipu Caru, 18-godišnjem konobaru iz Crikvenice koji se na Carpathiju ukrcao mjesec dana kasnije u Rijeci.

“Petog svibnja Carpathia uplovljava u riječku luku. Na pramcu ima dvjestotinjak prsluka za spašavanje i deke brodolomaca. Samo je Josip Car u rodni grad donio spasilački prsluk s Titanica, jedan od pet sačuvanih primjeraka u svijetu, jedini u Europi”, navodi Mohorović.

Prsluk se danas čuva u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka.

“Carpathia se izložila riziku. Zamišljam da je i ona udarila u santu leda. Nono Vitorio ne bi bio rođen. Ne bi bilo četvero unučadi i osam praunučadi…Druge ruke pisale bi ovaj zapis”, piše Mohorović.

Titanic je isplovio iz Southamptona na svoje prvo i posljednje putovanje 10. travnja 1912. godine. Sačuvano je i dirljivo pismo koje Ivan Stanković, tada 33-godišnjak iz Galdova kod Siska piše svom bratu Miji nešto prije nego što se istoga dana, u srijedu, u večernjim satima, na sidrištu ispred francuskog Cherbourga ukrcao na “nepotopivog diva”, i ne sluteći koliko je pretkazao vlastitu sudbinu.

“Mladi udovac Stanković, koji nije poslušao bratove nagovore da se još malo zadrži u rodnom kraju poslije ostavinske rasprave nakon smrti supruge Lize, tako se našao među 27 putnika s područja Hrvatske koje ruke mog pranoneta nisu uspjele spasiti”, kaže Mohorović.