'Nismo očekivali nagradu, nismo heroji, a najviše nas veseli kad vidimo kako naša djeca napreduju. Ona su blagoslov'

„Djeca su blagoslov. Život nam je bio jako otužan dok nismo dobili prvo dijete. Radiš, dođeš doma i što sad? Uvijek smo željeli imati veću obitelj“, kažu Cinzia i Dino Pašalić, ovogodišnji dobitnici Nagrade Grada Pule, najvećeg gradskog priznanja koje im je uručeno u pulskom kazalištu, na svečanoj sjednici Gradskog vijeća održanoj na Dan grada.

I nije to bilo kakva obitelj, iako za sebe skromno kažu da su jednaki kao i svi ostali, da nisu heroji, iako su posvojili petero djece s poteškoćama u razvoju. U braku su 20 godina, a prvo dijete, 18-godišnjeg Benjamina, dječaka s autizmom, posvojili su prije 16 godina. Nakon njega u njihov dom, stan od 80 kvadrata na pulskoj Punti, koji im pomalo postaje pretijesan, stigli su Rebeka (14), Kristijan (13), Nikola (8) i najmlađa Gabriela, sedmogodišnjakinja s Downovim sindromom.

Dvoje djece je autistično, četvero hiperaktivno, a sva imaju intelektualne i govorno-jezične poteškoće.

Biološke djece nemaju, a sve da su ih i imali, veli Dino, posvojili bi ih još.

„Neki se možda premišljaju, ali mi smo uvijek htjeli djecu. To je jako zahtjevno, pogotovo odgajati djecu s poteškoćama, ali ona daju čovjeku mir i zadovoljstvo. Živimo normalno, skromno i u miru smo sami sa sobom i mislim da je to najvažnije“, podcrtava Dino, a Cinzia uz smijeh domeće:“Donijeli su nam veliku radost, uvijek je akcija, djeca jako pomlađuju.“

„Nismo očekivali nagradu, to nam je bio šok, na vašem portalu smo vidjeli da smo je dobili. Kao roditelji ne smatramo se drugačijim od drugih roditelja, najbitnija su djeca. Nagradu smo dobili zato što imamo petero posvojene djece i u tom smislu nam je drago da ta djeca budu prepoznata, vidljivija, time će se više napraviti za njih, da ih se ne drži u nekom  kutu, da su nevidljiva. Mnogi misle da smo mi spasili djecu, ali u biti djeca su spasila nas, naš brak. Oni su više dali nama nego mi njima“, kaže Dino.

Cinzia se prisjeća da su čak šest godina nakon pokrenutog postupka posvojili prvog sina Benjamina. Tome je prethodila tzv. obrada u pulskom Centru za socijalnu skrb.

„Ne da ih je bilo teško posvojiti, nego su oni teže posvojiva djeca, to su djeca koju jako mali broj posvojitelja želi. Nakon što smo posvojili Benjamina, a kasnije i Rebeku, vidjeli smo da ima jako puno djece u sustavu koji čekaju i to jako dugo. Naša Gabrijela je čekala tri godine da se pojavimo i da dođe k nama“, kaže Cinzia te dodaje da bi većina potencijalnih posvojitelja željela što mlađu djecu.

„Mi smo rekli da nam ne igra ni dob, ni nacionalnost ni poteškoće u razvoju. Sve i da sam ostala trudna i imala dijete s Downovim sindromom, isto bih ga rodila“, kaže.

U postupku usvojenja postavljali su im, veli, pitanja o tome imaju li neke uvjete, dobnu granicu, a oni su otvoreno rekli da granice ne postoje. 

„Nismo u startu odlučili da baš želimo djecu s teškoćama, nego nam je tako došlo, spontano. Kad smo se raspitivali koga bismo mogli posvojiti, rekli su nam ima ovaj dječak, ova djevojčica, i mi smo ih posvojili. I da su bili bez teškoća, mi bismo ih isto posvojili, tako nam je zapalo, rekao bih“, prisjeća se Dino.

No, ono što je najbitnije jest velik napredak djece otkako su u njihovom domu, što se u instituciji, kažu, ne bi dogodilo, ili se ne bi dogodilo tako brzo.

„Kad je došao kod nas, Benjamin nije ni govorio, niti se smijao, nije plakao, tamo gdje si ga stavio tamo je i bio, sav isprepadan. U šest mjeseci nakon što je došao kod nas enormno je napredovao, završio osnovnu školu, sad je u drugom srednje, školuje se za pomoćnog krojača. Sad toliko priča da mu kažemo dosta, stani malo“, kaže Cinzia.

„On i dalje ima autizam, ali je vedre naravi, najviše me to veseli, kad vidim da je sretan“, domeće Dino te naglašava da je velik problem u domovima što se ne stignu posvetiti djeci. Ondje su im rekli da djeca povučena poput Benjamina u pravilu ne prežive desetu godinu.

„Čak su i djeca u udomiteljskoj obitelji naprednija od one u domu, razlika je velika. Obično domska djeca zaostaju par mjeseci u razvoju, ne zbog teškoća nego jednostavno zato što je odgojiteljica u domu 5, a djece je 30. A od tih 30 - 20 je beba. Jednostavno se ne stignu svima posvetiti“, kaže Cinzia.

Pritom navodi poražavajući podatak da je u domovima čak 300 djece koji imaju spremne papire za posvojenje, ali su to većinom teže posvojiva djeca, a istovremeno postoji više od 1000 ljudi u registru posvojitelja.

Članica obitelji je i labradorica Nora, terapijski pas koji uvelike pomaže u osamostaljenju i socijalizaciji djece.

„Životinje nemaju nikakva očekivanja od djece i onda se djeca puno brže oslobode sa životinjama, tako da  je naš prvi sin uz mačku progovorio cijelu punu rečenicu kad je imao 4-5 godina, a sa psom se osamostalio da može ići van s njim šetati. To podiže i samopouzdanje, osjećaju se važnim jer imaju neki zadatak, za nekog su odgovorni. Životinje djeluju senzorno, naša djeca su imala i senzorne teškoće, pa onda ta dlaka, pa to igranje s njima”, priča Cinzia.

Dino je zaposlen na pola radnog vremena u jednom domu za starije i nemoćne osobe, a Cinzia je vjeroučiteljica u Osnovnoj školi Monte Zaro, također na pola radnog vremena, a trenutno je na porodiljskom zbog najmlađeg djeteta.

Kako uopće izgleda jedan njihov „radni dan“?

„Ujutro razvozimo djecu, suprug ide raditi, ja radim po kući što stignem i već oko podne ili dva, ovisno o danu, dolazim po najmlađu, pa ih vodim na terapije. Predvečer smo uglavnom doma, veli Cinzia.

Djeca s poteškoćama iziskuju i brojne terapije: Cinzia ističe da je problem u tome što rana intervencija završava kad dijete navrši sedam godina.

„Znači, gdjegod su djeca uključena, intervencija sa 7 godina prestaje. Mislim da to nije u redu prema posvojenoj djeci koja nisu od rođenja s nama, jer biološka djeca mogu od starta ostvarivati pravo na ranu intervenciju, a naša Rebeka je, na primjer, krenula s tri godine, a djeca koja su došla kasnije i s više godina, a sa sedam godina terapija više nije bilo, a potrebne su im.

Od sedme godine nadalje mi u sustavu više nemamo pravo na terapije, osim što periodično u Rovinju dobijemo po 10 terapija, i to jednom godišnje. I to je za posvojenu djecu velik problem. I kad se ide na preglede, te liste čekanje, pogotovo djeca koja se usvajaju u starijoj dobi mislim da bi trebala imati prvenstvo, da odmah krenu s radom. I da im se ne prekine terapija sa 7 godina: najčešće idu odgode zbog emocionalnih teškoća, zbog trauma koje su prošli, a onda nemaju kamo na terapije. Onda moraš sve privatno odraditi, ako uspiješ i kod privatnika: u Puli je, recimo, problem logoped, postoji samo jedan privatnik“, nabraja Cinzia.

Usprkos velikoj obitelji, kažu da im financija nikad nije nedostajalo. Otkako je uveden inkluzivni dodatak, puno je lakše nego prije. Ako bi se i pojavila neka veća financijska poteškoća, riješilo bi se, ili bi se pojavio neki dobrotvor, na neki način bi se riješilo, nikad nismo bili gladni, veli Dino, a Cinzia dodaje:“Mi smo vjernici, Bog providi.“

U govoru na dan uručenja Nagrade Cinzia je istaknula da je najvažnije da su njihova djeca, kao i sva djeca s teškoćama, postala vidljivija, a samim time prihvaćena i shvaćena. No, nije uvijek okolina reagirala blagonaklono. Pitamo ih koliko se susreću s predrasudama, nerazumijevanjem.

„Da je sve bilo idealno, nije, ali većinom nismo imali većih problema. Svako toliko bi bilo pitanja, i rodbine - zar baš morate“, kaže Dino.

Cinzia dodaje da su rodina i okolina već bili naviknuti da će doći dijete s poteškoćama.

Dino kaže da je su neki roditelji u vrtiću pitali zašto njihova djeca moraju biti u grupi s Benjaminom, ali kasnije su se ispričali.

„Ipak je prošlo 16 godina od prvog posvojenja, a paralelno se mijenja i atmosfera u društvu, svijest je drugačija nego prije“, veli Dino.

Na koncu, potencijalnim posvojiteljima poručuju da se ne boje i ako osjete da bi željeli posvojiti neka samo krenu u postupak jer ih negdje čeka neko dijete.

„Uvijek je za dijete bolje da bude u obitelji nego u domu, kaže Cinzia, a Dino dodaje: A i za roditelje.“

„Više smo mi dobili nego djeca, to je istina. Dobili smo smisao života, ma sve živo, i ljubav“, kaže Dino.

„I puno zagrljaja“, podcrtava Cinzia.