Bilo je dovoljno nekoliko kišnih kapi da pulske ulice opuste. Nije naš svijet navikao da, poput Holandeza, navuče kabanice pa krene u okrepljujuću mokru šetnju. Nije pomoglo ni nekoliko prethodnih sunčanih dana da održi raspoloženje podgrijanim. No i u takvom gradu ima onih koji rasturaju mit o tapiji.

Puležanka Ida jedna je od takvih. Često je možete sresti u centru grada, mnogi je znaju, iako ona uporno ne želi otkriti pun identitet. Dovoljno je samo ime, kaže. Čak i onima koji se ne osvrću previše i gledaju svoja posla nije mogla promaknuti sugrađanka koja redovito pleše na gradskim feštama, adventima, raznoraznim dočecima. Ida je, primijetili smo na našem portalu, čak „spasila“ koncert Livija Morosina na Portarati preklanjskog adventa, kad se nitko od legendarno hladnih Puležana nije ni mrdnuo, usprkos solidnoj svirci. Ida je bila tu i plesala.

Četiri stvari su po njoj najvažnije, a to su, nabraja, zagrljaj, smijeh, ples i suze.

„To je ono što liječi našu dušu“, kaže.

Za sebe veli da je radila svašta u životu.

„Počela sam na recepciji, pa u računovodstvu. Prije mirovine sam prodavala knjige, najprije u Mladosti, poslije u Školskoj knjizi. Uglavnom, kad sam otišla iz te firme, ljudi su rekli da je taj prostor izgubio na vrijednosti“, kaže.

Ida je i pjesnikinja i slikarica, sudjelovala je na barem desetak izložbi.

„Keramika je bila moja prva ljubav, mentorica mi je bila Marina Orlić. I moja majka je slikala, ulje na platnu, to je po meni tehnika koja u stanu od 60 kvadrata ne može doći do izražaja. Najefektniji je akvarel, kod njega nema mrdanja, ako si pogriješio, si pogriješio“, kaže Ida te ističe da je uz ostalo izlagala u Grožnjanu, ali i Medulinu, gdje je jedne godine osvojila drugu nagradu, a jednom je bila treća.

„Tehnika je bila enkaustika. Slikala sam lijevom rukom: trebala sam biti ljevak, a u ono doba su govorili ako pišeš lijevom rukom da nisi normalan, ja sam normalna ovakva kakva jesam“, šali se Ida.

Prvu izložbu „Bezimena“ otvorila joj je, kaže, Vanesa Begić u Kandlerovoj ulici, a mentori su joj bili i Igor Zenzerović, Breza Žižović, Denis Sardoz, Roberta Weismann Nagy… Izlagala je i u Srpskom kulturnom centru u Puli.

„Umjetnički doživljaj je ono što promatrač gleda, a svatko doživljava umjetnost na svoj način“, veli Ida.

Voli i glazbu, osobito glazbenika Sergeja Čirkova. Pitamo koju bi knjigu preporučila našim čitateljima.

„Preporučila bih „Primalni krik“ Arthura Janova jer nam daje uvid u naše prve frustracije, odvajanje djeteta od majke. Ja sam rođena sa 7 mjeseci, moja fontanela nije nikad zarasla i zato sam strašno vidovita, a to je i dar i prokletstvo“, zaključuje Ida.

Naš kratki susret zaključuje ovim riječima:„Nije naš život da bismo se natjecali s nekim drugim, nego sami sa sobom.“

Za kraj, donosimo Idinu pjesmu koju je napisala 2011. godine.

Tko sam ja

Može li se reći

Znam

Lahor mrsi kosu, gutljaj slobode

Latica cvijeta

Zrnce morskog pijeska

Rumena zora probuđenog dana

Zvijezda repatica na nebu

Mjesec što noću kroči u snove

Ugasne i ako me upoznaš

Svaki sam tren nova

Računica je puna nepoznanica

Zakon svemira

Ja sam svoja