Cijena tuđeg rata: evo što Hrvatska već gubi i što tek dolazi, pogotovo u turizmu

Energetski šok izazvan sukobima na Bliskom istoku već se konkretno prelijeva na hrvatska kućanstva, upozorava rektor pulskog sveučilišta Marinko Škare. Prema njegovoj analizi, prosječni zaposleni građanin u prvom tromjesečju 2026. izgubio je oko 10,7 eura mjesečne kupovne moći, iznos koji na razini države prerasta u više od 220 milijuna eura godišnje.

Riječ je, kako objašnjava, o 'kontinuiranom gubitku' koji se ne vidi uvijek u službenim agregatima, ali ga kućanstva itekako osjećaju.

Uvezeni udar bez domaćeg krivca

Glavni uzrok nije domaća ekonomija, nego globalni poremećaj. Zatvaranje Hormuškog tjesnaca i skok cijene nafte na oko 115 dolara po barelu prelili su se u cijene goriva i šire inflacijske pritiske. Inflacija je u samo tri mjeseca porasla s 3,4 na 4,8 posto, pri čemu je energija bila ključni generator rasta.

Škare naglašava da se ne radi o pregrijavanju gospodarstva. Naprotiv, temeljna inflacija se čak usporava, što jasno pokazuje da je riječ o uvezenom šoku koji Hrvatska, kao mala i otvorena ekonomija, mora apsorbirati.

Potrošnja ne pada, ali se mijenja

Iako bi se moglo očekivati smanjenje potrošnje, podaci pokazuju drugačiji obrazac. Trgovina na malo raste već 35 mjeseci zaredom, no struktura tog rasta otkriva značajan zaokret.

Građani, kako navodi Škare, ne troše manje nego drugačije. Smanjuju potrošnju goriva i luksuza, odgađaju kupnju automobila i putovanja, dok istovremeno više izdvajaju za osnovne potrebe poput hrane, koja je i najviše poskupjela.

Takav obrazac naziva 'supstitucijom u potrošnji', a posljedica je postupna erozija realnog dohotka. Plaće nominalno rastu, ali sve sporije u realnom smislu, čime se, kako kaže, stvara svojevrsni 'tihi porez' koji se ne naplaćuje kroz proračun, nego kroz cijene.

Lošiji scenarij od službenih projekcija

Analiza također dovodi u pitanje službene projekcije. Hrvatska narodna banka predvidjela je nekoliko scenarija, no aktualni uvjeti već su, prema Škari, iznad čak i najnepovoljnijeg.

Ako se trenutna situacija nastavi, Hrvatsku u 2026. očekuje rast BDP-a od svega 1 do 1,5 posto, uz inflaciju između 6,5 i 7,5 posto. To nije recesija, ali jest, kako upozorava, 'ozbiljna stagnacija nakon godina snažnog rasta'.

Turizam između prilike i rizika

Turizam, ključni sektor gospodarstva, nalazi se u posebno osjetljivoj poziciji. S jedne strane, Hrvatska ima određene prednosti: većina gostiju dolazi iz Europe, cestovnim putem, što smanjuje izravnu izloženost globalnim poremećajima u zračnom prometu.

S druge strane, rezervacije s ključnih tržišta poput Njemačke, Austrije i Poljske značajno usporavaju. Sve više prevladava tzv. last-minute model, a neizvjesnost raste.

Škare procjenjuje da bi nominalni prihodi od turizma mogli stagnirati ili blago pasti, dok bi realni pad mogao doseći i do 6 posto. U slučaju duljeg zatvaranja Hormuza, gubitak prihoda mogao bi dosegnuti i 600 milijuna eura.

Najveći teret na najslabijima

Posebno upozorava na distributivni učinak krize. Poskupljenja energije i hrane najviše pogađaju kućanstva s nižim primanjima, jer veći dio svog budžeta troše upravo na te stavke.

U tom kontekstu kritizira opće mjere poput ograničenja cijena goriva, koje, paradoksalno, više koriste bogatijima. Umjesto toga, sugerira ciljane mjere usmjerene prema najugroženijima.

Ključni tjedni pred nama

U narednim tjednima, ističe, tri će pokazatelja biti presudna: dinamika turističkih rezervacija, kretanje inflacije te nove projekcije HNB-a.

Ako rezervacije ne krenu do sredine svibnja, sezona bi mogla ući u ozbiljne probleme. Istodobno, dodatni rast cijena energije mogao bi pokrenuti sekundarne inflacijske učinke, uključujući pritisak na plaće.

Godina prilagodbe ili početak dublje krize?

Zaključno, Škare ne očekuje slom gospodarstva, ali 2026. vidi kao godinu prilagodbe obilježenu smanjenjem marži, promjenama u potrošnji i pritiskom na životni standard.

No upozorava i na tamniji scenarij: ako poremećaji potraju do jeseni ili kraja godine, šok bi mogao postati strukturni, a štete bi se tada mjerile u milijardama eura.

U tom slučaju pitanje više neće biti kolika je cijena krize, nego tko će je na kraju platiti.