- S kakvim stanjem radničkih prava obilježavamo ovogodišnji 1. maj? Što se promijenilo nagore (ili možda nabolje) u odnosu na lani, kad ste preuzeli vodstvo u Sindikatu Istre, Kvarnera i Dalmacije?

- Kada govorimo o radničkim pravima, ovogodišnji 1. maj obilježavamo u poprilično kontradiktornom kontekstu. Naime, činjenica jest da je u odnosu na prošlu godinu došlo do realnih pomaka u povećanju plaća radnika, o tome govori i samo povećanje minimalne plaće sa 970 na 1.050 eura bruto, no u isto vrijeme svjedočimo tome da je unatoč tom povećanju kupovna moć i standard građana u velikom padu. Hrvatska danas ima jednu od najviših inflacija u eurozoni, cijene hrane stanovanja i energenata snažno su rasle, a plaće, koliko god rasle, jednostavno nisu mogle pratiti porast troškova života.

- Kolika je prosječna radnička neto plaća u ovom trenutku u Hrvatskoj? Koliko je ona realno visoka, uzmemo li u obzir rastuću inflaciju kojoj svakodnevno svjedočimo?

- Trenutačna prosječna neto plaća u Hrvatskoj iznosi nešto malo iznad 1.500 eura i kao takva ne predstavlja nešto što bi mogli zvati visokom plaćom, međutim porazna činjenica jest to da je prosječna plaća nedosanjani san za veliki broj radnika u Hrvatskoj. U prosječnu plaću ulaze i iznimno visoke plaće raznih menadžera, političara i da ne nabrajam dalje, ali i plaće radnika koji rade u najslabije plaćenim granama poput tekstilne i drvne industrije. Već nebrojeno puta je izrečena poznata izreka, ali kada je u pitanju prosjek onda ju treba ponoviti: netko jede kupus, netko meso, a u prosjeku svi jedu sarmu. Za radnika je mjerodavnija medijalna plaća koja u Hrvatskoj iznosi 1.250 eura neto, a to znači da 50 posto građana zaradi plaću koja je ispod tog iznosa, što je svakako u današnje vrijeme, u kontekstu troškova života, poražavajuća činjenica.

Tihi pad standarda

- Imamo europske cijene, a možda i više, ali je plaća daleko ispod prosjeka Zapadne Europe kojoj težimo. Koliko životnih troškova (košarica) može radnik podmiriti u Hrvatskoj i koliko se zapravo dogodio pad u materijalnim primanjima i pravima od prelaska s kune na euro?

- Tako je. Kada govorimo o usporedbi sa Zapadnom Europom, s cijenama smo podjednaki, ali po cijeni rada iz perspektive radnika bitno zaostajemo, ne možemo se uspoređivati, a ako se ovako nastavi još dugo vremena nećemo niti moći. U Hrvatskoj radnici primaju plaće koje predstavljaju 59 posto prosjeka Europske unije, što nas smješta pri dno ljestvice. Na nedavno održanom prosvjedu u Zagrebu dan je jasan podatak da smo po prosječnoj plaći na 19. mjestu u EU, a po cijenama na 6. mjestu. Činjenica je da prosječan radnik danas u Hrvatskoj može pokriti one osnovne životne potrebe, ali teško može razmišljati o bilo kakvoj štednji, mora strahovati od neočekivanih troškova, a o ozbiljnijem kreditu da i ne govorimo, tako da se mladi danas teško odlučuju za zasnivanje obitelji jer uvjeti jednostavno ne postoje, ne mogu si priuštiti ni famoznih 18 kvadrata. Kada spomenemo prelazak na euro, obećano je da će građani živjeti lakše. U stvarnosti, osjeti se skuplji život. Ne možda kroz neki veliki šok nego kroz niz malih kava, kruh, režije i iz mjeseca u mjesec razlika je je jasna, za istu plaću možeš manje nego prije. To je tihi pad standarda koji se osjeća svaki dan, ali ga je teško svesti na jednu brojku.

- Kakva je situacija po tom pitanju u Istarskoj županiji? Istarski političari busaju se u prsa Istrom kao najrazvijenijom ili jednom od najrazvijenijih regija u Hrvatskoj.

- Apsolutno možemo govoriti o Istri kao jednom od najrazvijenijih dijelova Hrvatske, možemo i o tome da su plaće u Istri, izuzev Zagreba, nešto veće nego u ostatku Hrvatske, ali paralelno s time i troškovi života, posebno stanovanje u Istri su skuplji i rastu brže, posebno u periodu  turističke sezone. Dakle, možemo reći da je situacija u Istri osjetno drugačija, no kada se sve zbroji i oduzme ne i lakša nego u ostatku države.

Niske plaće, korupcija i nepotizam otjerali radnike

- Još do prije 7-8 godina teško se moglo doći dio posla u Istri, kažu da je i za skupljača otpada bila potrebna stranačka iskaznica. Danas je situacija stubokom drugačija. Koliki egzodus domaćih radnika se dogodio posljednjih godina u Istri (i u Hrvatskoj) i koliko uopće radne snage nedostaje, neovisno o uvozu stranih radnika? Tko je, po Vama, kriv za to: politika, poslodavci ili oboje?

- Istra i Hrvatska po tom pitanju u zadnjem desetljeću imaju poražavajuće podatke. Od 2015. do 2024. Hrvatsku je napustilo oko 400.000 i to mladih i radno aktivnih stanovnika, a svake godine ih mijenja sve veći i veći broj stranih radnika, što je posebno izraženo u Istri koja je izrazito turistički orijentirana. Samo za ovu godinu procjenjuje se da će biti potrebno više od 200.000 stranih radnika da bi se kompenzirao nedostatak kvalitetne domaće radne snage u sezoni. Krivci za to su podjednako poslodavci i politika. Poslodavci u kontekstu toga da su u vremenima kada je bilo i novca i radne snage poslodavci gledali isključivo na profit, a radnicima su se davale mrvice i stalno se provlačila teza: ako ti je mala plaća, vrata su ti otvorena, drugi čekaju u redu da se zaposle. Kada govorimo o turizmu koji predstavlja granu u kojoj je Sindikat Istre, Kvarnera i Dalmacije zastupljen u svim najvećim turističkim kompanijama i gdje kao jedini ili većinski sindikat djelujemo, upravo ovakav rasplet situacije doveo je do, mogu slobodno reći, upitnosti opstanka kvalitete turizma kojoj kao država težimo. Uz poslodavce svoj doprinos je, naravno, dala i politika jer nisu isključivo male plaće razlog iseljavanja i gubitka radne snage, već kombinacija malih plaća s nepotizmom i korupcijom koji je kod nas na visokim granama. U velikom broju slučajeva kod zapošljavanja se ne gledaju kompetencije, već rođačke i ine veze, pa mladi i sposobni ljudi ne vide neku perspektivu za sebe. O korupciji ne treba niti govoriti, dokaz su posljednji događaji po raznoraznim savezima, transferi u političkim strankama radi koristoljublja, što sve zasigurno utječe na to da ljudi pobjegnu glavom bez obzira iz države i vrate se eventualno na godišnji odmor, a neki ni to.

- U Istri i cijeloj državi se posljednjih desetljeća dogodila deindustrijalizacija. Imate li podatak o broju ugašenih tvrtki u Istri i onih koje su u procesu stečaja Koliko je porazno da se više ne može kupiti ni dugme proizvedeno u Hrvatskoj?

- Nemam točan broj, no moram naglasiti da se radi o nemalom broju velikih industrijskih giganata, kao i o srednjim i malim tvrtkama koje su Istru svrstavale uz bok najrazvijenijim industrijskim regijama u Hrvatskoj, a sada je u tom pogledu potpuno marginalizirana. Nestala je ili svedena na skoro pa ništa metalna industrija, građevinska industrija, brodogradnja i remont, kamenolomi i prerada, tekstil i prerađivačka industrija. Gradovi poput Pule, Labina i dijelova Pazinštine imali su klasičnu industrijsku strukturu grada koja sada predstavlja samo vizuru da je nekada nešto radilo punom parom. Uljanik, IUR, Istratex, Istra d.d. i drugi nekad su bili veliki sustavi koji su zapošljavali ogroman broj radnika, koji su kroz proizvodnju osiguravali dodanu vrijednost gospodarstvu cijele Istre su nestali ili nestaju. I to ne bi bio problem kada bi gašenjem jedne industrije koja je možda zastarjela i nema perspektivu, otvorena bila neka druga sa suvremenijim proizvodima koji su traženi na tržištu, međutim, do toga ne dolazi. Jedino što cvjeta to je turizam koji je poprilično volatilan i ovisi o mnogo faktora, a svoje zaleđe nema u gotovo niti jednoj drugoj gospodarskoj grani što Istru, ali i cijelu Hrvatsku čini ranjivom jer ako ti 20 posto BDP-a ovisi isključivo o jednoj gospodarskoj grani, to te čini neotpornim na bilo kakve poremećaje.

Nepopustljivi poslodavci

- Koliko SIKD ima članova, raste li ta brojka ili pada, gdje ste pokrenuli kolektivne pregovore u Istri za povećanje materijalnih prava, gdje je to učinjeno? S obzirom na tešku situaciju na tržištu rada, jesu li poslodavci popustljiviji u pregovorima ili se oslanjanju na strane radnike koji pristaju na manje plaće?

- Moram naglasiti da Sindikat Istre, Kvarnera i Dalmacije iz godine u godinu raste po broju podružnica i po broju članova, što me kao predsjednika čini izuzetno zadovoljnim. U protekle tri godine u svakoj godini imali smo više od tisuću novih članova, dakle kumulativno više od tri tisuće novoučlanjenih. Naravno, bilo je tu i prirodnog odljeva kroz mirovine i odlaske iz kompanija, ali veseli da se toliki broj radnika učlanio u sindikat. To mi dokazuje da radnici i članovi prepoznaju rad i trud stručne službe sindikata kada govorimo o borbi za njihova prava i svojim uključivanjem i članstvom nam daju potporu u nastavku te borbe. Ono što često naglašavam jest da snaga sindikata leži upravo u članovima i njihovoj sindikalnoj organiziranosti. Mi koji pregovaramo smo oni koji artikuliramo zahtjeve prema poslodavcu, međutim, bez radnika koje imamo iza leđa naš posao bio bi puno teži nego što jest. Što se tiče pregovora, oni su pokrenuti u jako puno kompanija, ne bih sada nikoga posebno izdvajao, ali radi se o turističkim kompanijama, jedinicama lokalne samouprave, vatrogasnim postrojbama, predškolskom odgoju i obrazovanju, industriji, u principu u svim djelatnostima u kojima djelujemo. Negdje su pregovori tek u začecima, negdje u poodmakloj fazi, a negdje i završeni. Niti ove godine poslodavci, kao i dosadašnjih godina nisu bili popustljivi bez obzira na stanje na tržištu rada. Veći priljev strane radne snage u nedavnoj prošlosti je sindikatu otežavao poziciju jer se rušila cijena rada, no sada je kroz zakonodavne okvire propisano da strani radnik mora imati jednaku plaću kao i domicilni, tako da razlike nema. Tu još svakako moram naglasiti naš stav da danas strani radnik poslodavca dođe skuplje nego domicilni. Strani radnik kod poslodavca ima osiguran smještaj, dva ili tri obroka, što domicilni radnik nema. Ako uz to uzmemo u obzir da strani radnici ne snose trošak plaćanja energenata, računica kaže da je domicilni radnik danas u nepovoljnijem položaju. Naravno da se razumijemo: mi nemamo ništa protiv stranih radnika, dapače, ali zbog navedenog smo prisiljeni prilikom pregovora tražiti dodatke za domicilne radnike samo da bi se kompenzirao nepovoljniji status. Kada sve sumiramo, moram još jednom ponoviti da su pregovori s poslodavcima iz godine u godinu sve kompleksniji.

Borba za pravednu i održivu budućnost

- Koliko su radnici danas zainteresirani za sindikalnu borbu? Često se zna čuti: ne namjeravam se konfrontirati s firmom za koju radim. Koliko je revolucionarnog duha ostalo među radnicima i što im poručujete u povodu Međunarodnog praznika rada?

- Možda se nekad davno i moglo čuti ne želim se konfrontirati s tvrtkom u kojoj radim, ali to su bila neka vremena gdje su radnici gledali na sigurnost svojih radnih mjesta i uistinu se nisu htjeli konfrontirati. Danas je situacija nešto drugačija, naravno da još postoje i oni koji se ne žele konfrontirati jer tržište rada je poprilično volatilno i lako je naći novi posao, tako da je i taj „strah“ od gubitka radnog mjesta nestao pa su radnici, ukoliko nisu zadovoljni, spremniji na sindikalnu borbu. Naravno, navedeno stanje na tržištu rada je u nekim situacijama i dvostruki mač jer imate radnike koji se umjesto borbe odluče na promjenu posla, ali generalno gledajući revolucionarni duh je ostao pogotovo kod starijih radnika koji u nekoj kompaniji rade dugo i ne žele takvu vrstu promjena.

Radnicima u povodu Međunarodnog praznika rada poručujem da taj dan nije samo neradni dan, rezerviran za roštilj i grah, već dan kada se prisjećamo onih koji su se svojom krvlju izborili za neka osnovna prava koja i danas konzumiramo. Borba, naravno, nije stala i ne smije stati. Danas se ne borimo protiv 16 satnog radnog vremena, ali se borimo za dostojanstvo rada, za plaće koje osiguravaju normalnu egzistenciju, pravednu i održivu budućnost.

Sretan vam 1. maj, Međunarodni praznik rada!