Knjiga koja otkriva ono što novine nisu bilježile

Kada sustavno pretražujete podatke o objektima koji su ostavili trajni arhitektonski potpis sredinom 19. stoljeća, ostajete zatečeni kako tadašnji dnevni tisak ne bilježi njihovu gradnju ili svečano otvaranje. O razlozima nepisanja u novinama koje su izlazile na području Austrijskog primorja sredinom 19. stoljeća možemo samo pretpostavljati, dok su pionirski koraci pulskog nakladništva vezani tek uz 1869. godinu.

Izostanak vijesti o izgradnji Mornaričke bolnice u Puli 1861. godine na prvi pogled djeluje kao praznina u izvorima. Riječ je o važnoj ustanovi u gradu koji se upravo tada razvija u glavno uporište ratne mornarice, pa bi se očekivalo barem kratko novinsko izvješće.

Međutim, problem nije u nedostatku izvora, nego u načinu na koji je tadašnji tisak definirao što uopće jest vijest. Bečki listovi 1860-ih godina ne funkcioniraju kao mediji koji bilježe urbanu svakodnevicu, nego kao instrumenti državne komunikacije. Njihov interes nije grad kao društvena cjelina, nego država kao operativni sustav. Posljedično, u novine ulaze samo oni događaji koji imaju izravnu političku, vojnu ili financijsku relevantnost.

U slučaju Pule to znači da je vidljiva gotovo isključivo kao pomorska baza. Novine redovito prate kretanje flote, razvoj arsenala, fortifikacije i prisutnost visokih vojnih ili dvorskih aktera. Ti elementi predstavljaju funkcionalne komponente državne moći i kao takvi prelaze prag javne informacije. Nasuprot tomu, izgradnja bolnice, suda ili škole, iako ključna za funkcioniranje grada, nema isti status. Takvi objekti pripadaju domeni održavanja sustava, a ne njegove reprezentacije. Oni se evidentiraju u administrativnim i tehničkim kanalima, ali ne ulaze u medijski diskurs jer ne proizvode politički učinak. Odsutnost vijesti o Mornaričkoj bolnici stoga nije iznimka, nego očekivani rezultat selekcije. Isti obrazac vrijedi i za druge građevine iz istog razdoblja: njihova nevidljivost u tisku ne govori o njihovoj nevažnosti, nego o ograničenom registru tema koje su tadašnje novine smatrale relevantnima.

Drugim riječima, tisak sredine 19. stoljeća ne odražava urbanu stvarnost, nego filtrira stvarnost kroz kriterije države. Pula se u tom sustavu pojavljuje samo ondje gdje se podudara s interesima Monarhije — kao vojni i strateški prostor — dok njezina izgradnja kao grada ostaje izvan vidokruga javnosti. Jedan od mogućih ključeva razumijevanja sažet je u vojnoj komponenti. Vojska predstavlja strogi filter vijesti, pa tako nigdje nije zabilježena ni gradnja ni dovršetak impresivnog, 27 metara visokog premanturskog zvonika, poznatijeg kao Turanj. Tek će dubinsko istraživanje pokazati da je zvonik završen 1866. godine.

Participacija vojske u izgradnji zvonika rezultirala je dvojnom namjenom, te je Turanj imao sakralnu i motriteljsko-observacijsku funkciju. Upravo takve “praznine” u povijesti moguće je popuniti tek sustavnim istraživanjem. Jedan takav primjer predstavlja knjiga Crkva u Premanturi autora fra Ljudevita Antona Maračića i Andreja Badera.

Njezina promocija održat će se u petak, 24. travnja, u 18 sati u zgradi JU Kamenjak u Premanturi — prilika da se iz prve ruke upozna istraživanje koje rasvjetljava upravo ovakve zaboravljene slojeve lokalne povijesti i otvara nova pitanja o prostoru koji mislimo da poznajemo.