Foto Ona veselo dela svoju kampanju i drži tržnicu na životu: 'Ne bojim se supermarketa, meni ne mogu konkurirati'

Sandra Blažević jedina je prodavačica na buzetskom merkatu. Samo zahvaljujući njoj plato iznad Mašimove Škuje može se i zvati zelenom tržnicom. Doduše, navrati ponekad, ljeti, još koja piljarica, no ona je konstanta: ovdje je po suncu, vjetru, kiši i snijegu. Pod otvorenim nebom, baš kao i njezini plodovi.

U Buzetu je više supermarketa nego prodavača na merkatu – Konzum, Plodine i odnedavno Lidl. Tri naprema jedan.

I dok u trgovačkim lancima voće i povrće „raste“ cijele godine, neovisno o sezoni, kod nje na banku možete naći „samo ono kaj je sad u zemlji“, mahom zelenjavu.

To možda najbolje oslikava situacija na koju smo naišli tog jutra. Kad je prolaznica iz daleka pitala jesu li krenule jagodice, uslijedio je rezolutan odgovor:

„Strpljenja još barem dve štimane.“

„A niš, onda ćemo se morat pomoć s Plodinama“, čulo se s druge strane.

Drži se tog recepta godinama – nudi provjerenu robu, sto posto domaće, gordo čuvajući poziciju „posljednje Mohikanke“. Zato ni nema bojazni od nadirućih velikih marketa.

„Možda nam mogu konkurirati cijenom, ako je neka akcija, a i tada uz neveliku razliku, ali kvalitetom nikako. Tako da ni straha – ki traži pravi proizvod, zna se kamo će ga naći“, kaže ova 46-godišnja Buzećanka.

A slika ispred njezina štanda to najbolje potvrđuje: presadnice jagoda – cijena dva eura, hvala na pitanju – pomidora, krastavaca i drugog svakovrsnog povrća ili začinskog bilja. I puno, puno cvijeća.

Kupci stalno dolaze i, tražeći idealan primjerak, veselo obigravaju oko izloženog bilja, toliko da je jedva našla vremena za novinarsko zanovijetalo.

„Tu je sve kaj gre u zemlju za leto. Sad bi ljudi anke rado kupili sve i svašta, ali kad ni, ni… Štajon je da se zemlja zorala i druge stvari, ljetne rastu… Imamo i plastenike, pa će pomidori, paprike, tikvice, kagumeri bit nešto raneje“, objašnjava.

Rasadnik njezina obitelj ima u Sv. Donatu. U poslu je sa suprugom Alenom, a i kćerke Jana i Katrin pomognu koliko stignu od studijskih i školskih obaveza.

Alenova familija njeguje dugogodišnju tradiciju obrađivanja zemlje, a sugovornica se u poljoprivrednu priču uklopila jednako prirodno kao što će ova surfinija, koju je kupio gospodin Edo, na balkon njegove supruge.

Sve ovdje ide opušteno i lagano, kao podmazano. Iako iza toga stoji težak rad – kad nije na merkatu, onda je u kampanji – prodavačica ne skida osmijeh. Izgleda vrlo zadovoljno, kažemo joj, a ona to potvrđuje.

„Volim delat s ljudima, volim prirodu, uživam u temu, ispunjava me kako gren strija sve više. Forši je ponekad naporno, ali kad delaš nešto kaj voliš, onda zapravo i ni – osjetiš zadovoljstvo kad rode plodovi i kad su na kraju kupci zadovoljni. To je bit svega“, iskreno će Sandra.

Raspoloženje joj jedino kvare štete koje, usprkos ogradama i električnim pastirima, čini divljač – najviše srne i jeleni. I njima je slatko Sandrino povrće, šalimo se, da ne pokvarimo jedno lijepo proljetno jutro u Buzetu i ćakulu s težakinjom kakvih je sve manje.

I zato su, eto, sve vrijednije.