Oni imaju najjeftiniju toplu marendu u Istri: 'Cijena je godinama ista, dolaze nam i Slovenci'

Danas su u ponudi: punjena pljeskavica s prilogom, šugo s pljukancima i fažol. Biramo, naravno, potonje. Fažol je pun mesa, konkretan, ukusan, ma baš onakav kakvog očekujete kad se kuha u velikom loncu. Dolazi i kupus salata. Jednostavno, pošteno i bez filozofije.

Nalazimo se u bistrou Sandy u buzetskom naselju Sv. Ivan, odmah pokraj sjedišta Istarskog vodovoda. Već nakon par žlica jasno je: ovdje se ne dolazi pokazivati, nego najesti se. I to dobro.

Cijena? Šest eura - štogod izaberete. Na Pazinštini, za usporedbu, takav obrok košta između 8 i 10 eura.

Zaključujemo: ovog nema ni u saborskoj menzi; ovo je najjeftinija radnička marenda u Istri, pa u to ime nazdravljamo hladnim Favoritom.

„Pa vjerojatno jest – možda i u Hrvatskoj“, smije se naš domaćin i glavni kuhar, 66-godišnji Boris Ugrin, Buzećanin iz Mlini. „Nemamo velike apetite, zadovoljni smo i s malim. Idemo na količinu, želimo da se radnik dobro najede. Cijene nismo dirali otkako je uveden euro.“

Svaki dan u ponudi su tri jela i uvijek je nešto „na žlicu“. Maneštra ponedjeljkom već je institucija, a srijedom je dugačak red za tripice.

„Na tripice nam znaju doći i Slovenci iz pograničnih naselja – Gračišće, Sočerga, Kubed…“, ponosno veli Boris.

Iako je smješten u prostoru Vodovoda, bistro je otvoren za sve. Za stolovima su radnici iz okolnih firmi svakovrsnih profesija s istim zadatkom: pojesti nešto konkretno i nastaviti radni dan.

No, priča ovog bistroa ne staje na marendama. Spremaju se, po potrebi, i „finija“ jela – tartufi, tartar, bakalar.

„Kažu da radim najbolji bakalar – u Buzetu sigurno, a možda i šire. Kad je prigoda, istučem ga na ruke i 50 kila“, kaže Boris, koji bistro vodi sa suprugom Jadrankom i sinom Sandijem, direktorom tvrtke.

U ugostiteljstvu je cijeli život. Školovao se u Portorožu, radio posvuda – od mjesta voditelja u hotelu Fontana, preko Istarskih toplica, do trgovina u okolnim selima.

„Probao sam praktički sve – od čistačice do kuhara“, kaže bez patetike.

Najduže je, ipak, svoj na svome. Već tri desetljeća plovi privatnim vodama. U Sv. Ivan stigao je 2020., i gotovo odmah zatvorio, privremeno naravno, zbog pandemije korone.

„Izgledalo je bezizlazno. Ali tu smo se zapravo probili. Uveli smo dostavu i to nas je rinulo naprijed“, prisjeća se sugovornik.

Danas rade punim gasom. Vikendom grupe po narudžbi, catering, a u bistrou se održava sve – od svatova i momačkih proslava, umirovljeničkih druženja, do rođendana i karmina. Neplanirano, ali, eto, izlazi da su postali središte društvenog života u Buzetu.

„U biti da – skoro da tako ispadne“, priznaje Boris.

Govori mirno, bez velikih riječi. Dok ga slušate, jasno vam je da se radi o velikom radniku.

Svejedno, kako stigne sve to pohvatati s malom ekipom, koju čine još samo dvije djelatnice – Rafaela i Danijela?

„Kako? Pa radim, da, od jutra do mraka, i nije mi uopće teško – barem ne još.“

Ali to nije sve. Stigne naš sugovornik naći vremena i za, kako kaže, svoj hobi. A to je opet – delo.

„Volim delati pršute, kobasice… za sebe i prijatelje. Svinje mi goje u Slavoniji. Kupio sam i mali bager za oko kuće, imam i tri traktora… Šta ćete – takav sam, težak od malih nogu“, kaže barba Boris.

Nakon smjene, bez pompe, sjedne s ekipom i pojede nešto na žlicu iz vlastitog lonca.

Bolje simbolike za zaokružiti ćakulu ne treba.