Dean Skira: Nije dovoljno samo stare svjetiljke zamijeniti novima

Nakon što je nedavno imenovano stručno povjerenstvo koje bi trebalo pratiti izvršenje ugovora o modernizaciji javne rasvjete u Puli, a riječ je o projektu teškom 3,2 milijuna eura bez, odnosno četiri milijuna eura s PDV-om, svoje razmišljanje o projektu obnove iznio je na društvenim mrežama i nagrađivani, svjetski priznati pulski dizajner svjetla Dean Skira.

On prije svega podržava najavu obnove javne rasvjete jer, navodi, grad s dotrajalim sustavom treba modernizaciju, nižu potrošnju energije, manje troškove održavanja i manje svjetlosnog onečišćenja. Sve su to, kaže, legitimni i važni ciljevi, no dodaje da se upravo zato ne bi trebalo zadovoljiti samo činjenicom da će stare svjetiljke biti zamijenjene novima.

“Pitanje, dakle, nije samo hoćemo li trošiti manje energije, nego hoćemo li napokon dobiti javnu rasvjetu koja je bolje osmišljena, preciznije projektirana i stvarno prilagođena gradu.

Javna rasvjeta se i danas vrlo često projektira gotovo istom metodologijom kao prije sto ili sto pedeset godina. Promijenili su se izvori svjetla, došli su LED i sustavi upravljanja, ali osnovni princip često je ostao isti: uzmu se postojeće pozicije stupova, napravi se proračun između dva stupa i formalno se dokaže da su zadovoljeni kriteriji norme.

To je tehnički korektno, ali stvarni grad nije prostor između dva stupa”, navodi Skira.

Grad je, veli, niz različitih urbanih, arhitektonskih i prometnih situacija. Ulica nije samo kolnik: to su i fasade, prozori stanova, pješački tokovi, križanja, parkirani automobili, drvoredi, trgovi, rubovi javnih prostora i noćni život grada.

“Ako se sve to rješava istom svjetiljkom, iste snage i iste optike, samo zato što je tako jednostavnije i jeftinije, tada i dalje dobivamo iste stare probleme: parazitsko svjetlo, svjetlo koje ulazi ljudima u prozore, rasipanje svjetla prema fasadama i nebu te nepotrebnu potrošnju energije.

Zamjena starih svjetiljki LED svjetiljkama na istim pozicijama sigurno donosi uštedu. Ali to nije prava transformacija sustava. To je energetska sanacija postojećeg modela.

Prava promjena nastupa tek kada se svaka dionica grada promatra kao poseban problem i posebno rješenje. Primjerice, potez od Stube Jurine i Franine do Arene nije jedna homogena cjelina. To je niz potpuno različitih prostornih i prometnih situacija koje traže različite svjetlosne odgovore. Za svaku od tih zona trebalo bi unaprijed analizirati što doista treba osvijetliti, koliko, kojom snagom i kakvom distribucijom svjetla. Tek tada možemo govoriti o rasvjeti koja je istodobno sigurna, učinkovita i obzirna prema ljudima i prostoru”, objašnjava Skira.

Takav pristup po njemu ne donosi samo kvalitetnije svjetlo, nego donosi i veću uštedu energije jer nije dovoljno zamijeniti izvor svjetla, nego je potrebno promijeniti i metodologiju projektiranja.

“Kada bi se javna rasvjeta projektirala prema stvarnim karakteristikama prostora, a ne samo prema tipskom razmaku između stupova, uštede bi bile još veće od onih koje se postižu pukom zamjenom “jedan za jedan”.

Za dugoročno kvalitetnu javnu rasvjetu nije dovoljna samo zamjena starih svjetiljki novima niti puko smanjenje potrošnje energije. Potreban je ozbiljan master plan javne rasvjete koji će sagledati tipologiju urbane matrice, prometno povezno tkivo grada, odnos izgrađenog prostora s okolišem te unaprijed definirati kakav se noćni ambijent i identitet želi postići. Bez toga se može govoriti o energetskoj sanaciji, ali ne nužno i o kvalitetnoj javnoj rasvjeti”, nastavlja Skira.

Drugi veliki problem je, kaže, javna nabava.

“U teoriji, projekt bi trebao definirati što se traži, a nabava bi trebala osigurati da se to doista i izvede. U praksi se, nažalost, često događa suprotno: projekt postoji, zadani parametri postoje, ali se na kraju sve svede na najnižu cijenu. Formalno to nije jedini kriterij, ali u stvarnosti najčešće upravo on odlučuje.

Tada se narušava autoritet projektanta, ali i interes investitora, odnosno svih nas kao građana. Jer grad na kraju često više nema punu kontrolu nad time što će stvarno biti ugrađeno i hoće li realizirani sustav doista zadovoljiti sve svjetlotehničke i zakonske kriterije. Formulacije poput “jednakovrijedno”, “kao ili slično” u velikom broju slučajeva ne znače istu kvalitetu, nego samo nižu cijenu.

Takve posljedice već smo vidjeli i na drugim projektima. Na jednom nedavnom natječaju za rasvjetu jednog od najpoznatijih povijesnih spomenika u našem primorskom gradu odabran je najjeftiniji izvođač, da bi nakon toga isti taj izvođač pokušao mijenjati projektirani sustav i tražiti dodatne zahvate kad je tek naknadno shvatio složenost posla. To, nažalost, nije iznimka nego obrazac.

Zato Pula danas nema samo priliku obnoviti rasvjetu. Ima priliku zapitati se kakvu noć zapravo želi za sebe. Ne noć koja je samo tehnički zadovoljena i proračunski opravdana, nego noć u kojoj se čovjek osjeća sigurno, mirno i dostojanstveno; noć u kojoj svjetlo služi gradu, a ne nameće mu se.

S vremenom postaje jasno da rasvjeta nije samo pitanje luxa, snage i troška. Ona je i pitanje mjere, osjećaja i poštovanja prema prostoru. Dobro svjetlo ne viče. Ne ulazi nepotrebno u prozore, ne rasipa se po nebu i ne troši više nego što treba. Dobro svjetlo diskretno prati život grada, čuva njegovu atmosferu i dopušta mu da i noću ostane ono što jest.

Zato se treba nadati da ova obnova neće biti samo zamjena jedne tehnologije drugom, nego početak zrelijeg odnosa prema svjetlu u našem gradu. Jer Pula ne zaslužuje samo novu rasvjetu, zaslužuje noć koja je pažljivo promišljena, humana i dostojna prostora u kojem živimo”, zaključuje pulski dizajner svjetla.