Video, Foto 'Žena mi govori: Ča za to treba zet ferije, da ti brnče oko glave'. Bili smo na najboljoj WRC fešti u srcu Istre

Cesta Cerovlje–Buzet, tamo kod skretanja za Grimaldu, jučer oko podneva bila je načičkana dugim nizom parkiranih vozila s obje strane kolnika. Slovenske, talijanske, mađarske, češke… pa zagrebačke i varaždinske tablice. Svi su se popeli gore, na jedan od najljepših vidikovaca središnje Istre - na točno 447 metara visine.

U Istru je po prvi put stigao WRC. Kažu, to je odmah uz bok Formuli 1. Sudeći po gužvi i uzbuđenju ovdje, lako im je povjerovati.

Red je da i sam bacim oko, mislim si, pa grabim kroz bošku prema vrhu, odakle puca pogled na stazu i brzinac. Ja uzbrdo, ekipa nizbrdo. Nešto tu ne štima. Trebao sam, izgleda, ipak baciti oko na satnicu i kartu, a ne ovako, k’o zalutali svat, samo banuti u Grimaldu.

„Gdje ćeš, pa završila je trka?“, dobacuju mi poznanici s Labinštine - Bernard, Alvin, pa onda još Stankić i Kontuš.

Ne dam se pokolebati, ni posramiti. Skulirano objašnjavam da nemam veze s automobilizmom, ali želim napisati crticu-dvije o atmosferi i pokušati odgonetnuti što to, pobogu, tjera sve te ljude da, poput hodočasnika, po šumama i gorama hrle gledati reli seoskim puteljcima. Pa bio to, eto, i WRC koji se boduje za Svjetsko prvenstvo.

„Ha, ha, pa to je nama kako tebi i tvojemu pretelu Buršiću boće“, kaže mi domalo Igor Stojšić iz Tupljaka, znajući da igram ovaj sport za starce.

On je uzeo dan godišnjeg i došao ovdje sa svojim pićanskim društvom. Obožava automobilizam, nekad je znao potegnuti i do Imole na Formulu 1, a Buzetske dane ne propušta.

„Ovo je krov – WRC u našoj korti! Jedva smo dočekali osjetiti miris oktana i čuti taj zvuk najboljih na svijetu. Možeš gledati i na televiziji, ali nije to to, nema adrenalina“, govori uzbuđeno Igor.

„Ni mojoj ženi nije jasno otkud ta želja. Jutros mi govori da ča za to treba zet ferije, da ti brnče oko glave“, ubacuje se Andrea.

„Mene nemoj niš pitat, mat mi ionako brunda kamo gren takova“, dodaje kroz smijeh Nikolina, koja je u drugom stanju, ali WRC nije mogla propustiti.

Pitam ih planiraju li gdje preseliti – u Cerovlje, Motovun… Sljedeći brzinac tek je za nekoliko sati.

„Moremo samo poj u konobe, vidiš da je tu okolo trsi koliko ćeš“, smije se Ivan.

I stvarno, ima loze, a vino se fanj toči. Pivo još i više: Slovenci s Unionom, Austrijanci s Gösserom, Talijani s Birrom Moretti. Zveckaju boce jegera, viskija… Ekipa je došla ozbiljno naoružana vlastitim “gorivom”. Njih ne muči Hormuški tjesnac.

Sklopive stolice i plinske boce obavezan su rekvizit. Piknik.

Radna parola glasi: „sunce piči, mi roštiljamo“. 

Iz autobusne čekaonice, na čijem je krovu uređena malne VIP loža, već dopire klapska pjesma. Malo dalje, na proplanku, spremaju se domaći mužikanti.

Harmonike, gitare, bubanj, puhači. Bokte, ovdje svi znaju nešto svirati.

„Plovi, plovi, plovi mala barka…“ odjekuje dok se čeka nastavak relija.

„Da ne biš ša ča, još će tega bit, sad gre najbolje“, poručuje mi Korado, jedan od glavnih u udruzi mladih Grimalde.

Organizirali su šank i pretvorili ovo u pravu feštu, ali o njima će pisati posebno.

Šareniju gužvu dugo nisam vidio: mame i bebe, omladina sređena kao za disko, fine dame s birom u ruci i 84-godišnja nonica iz Omoščica. Čisti koncentrat dobre vibre.

I mene je ponijelo. Ne znam kad točno, možda čim je Korado počastio pićem. Ne ide mi se doma. A volio bih, priznajem, barem jednom vidjeti i te jurilice uživo.

Sat vremena prije nastavka utrke zauzimaju se najbolja mjesta. Stigla je policija, redari preuzimaju stvar.

„Skule, ča dela ki danas, ili ne?“, viču glavnom za sigurnost kolege, ali ovaj je ozbiljan. Nema majci mrdanja. Zviždaljke režu uši čim se netko približi sigurnosnoj traci.

„Tko je sposoban sve ovo organizirati i držati pod kontrolom uz ovoliko ljudi – svaka mu čast“, kaže mi Damjan Medved iz Nove Gorice, i sam nekad reli vozač.

Iza zavoja čuje su huk prvog automobila. Vidi se pristojan komad staze, 200-tinjak metara, ali prolete dok si rekao WRC. I dalje mi nije bistro kako ljudi ondje naprijed, uz cestu, mirno stoje, kao da ne postoji šansa da netko izgubi kontrolu.

I dalje mi, zapravo, ostaje nejasna ta opsjednutost, strast prema ovom sportu. Nema mi pomoći...

Ali jedno znam: kad bi me netko pitao bih li opet došao, ne bih dvojio ni sekunde. Jer ovo je – posegnimo za izlizanom frazom – bilo više od utrke.

Bio je to jedan divan dan; dan kad su se prijatelji, znanci i potpuni stranci pretvorili u braću po oktanskoj vjeri, dok su najbolji vozači svijeta jurili tu ispod njih. A Istra barem na trenutak postala - centar svijeta.

Galerija (34)