Malo je rančeva čiji su vlasnici napisali roman o konjima, a samo je jedan, i to u Istri, koji nosi ime po knjizi svog vlasnika. Upravo takav jedan nalazi se kod Galižane, odmah kad prijeđete prugu i odvozite još kilometar uskim bijelim putem. Pratite li put i ne skrećete poput Crvenkapice, nema ni vuka ni fulanja – stižete ravno do imanja i table na kojoj piše Nemir i sjena.

Ime ranča, ali i ime romana koji je njegov vlasnik Edim Šahović posvetio životinjama u koje je zaljubljen još otkako je kao dječak čitao Winnetoua, priče o čuvenom apaškom poglavici, izmišljenom liku iz romana Karla Maya.

“Ja sam svoje dječje snove i igre pretočio u realnost. Ne želim da budemo šaptači konjima, želim da čujemo šapat konja”, kaže Edim.

Po mnogočemu je ovaj ranč s osam konja netipičan: odmah na ulazu uz vlasnika i nekoliko mladih članica ranča, ljubiteljica prirode i jahanja, dočekuju nas posvud zalijepljene izreke, i to Edimove.

“Prijatelji smo do prve laži. “Nikad nisam birao lakši put. Zato se ne bojim života.” “Ako želiš da ti se ostvare snovi, moraš se probuditi”.

“Kad-tad će netko pročitati te citate i to poslije ostaje u memoriji. Mi smo danas ismijali mudrost, okrenuli smo joj leđa, a to nas jako puno košta u životu jer se ne znamo postaviti, ne znamo postaviti norme, prioritete. Netko je prije nas živio, mi nismo ništa izmislili”, kaže Edim. Pitamo ga koji su to prioriteti.

Američka vlada se bojala Indijanaca

Edim jaše na sedlu, a Indijanci, kojima se divi, nisu imali takvo pomagalo.

“Jahali su bez sedla, bili su vrhunski jahači. Jer jahati punom brzinom bez sedla u krdu bizona ne može svatko, a nemaš ni uzde u rukama jer moraš držati strijelu da bi gađao bizona. To je respect.

Nekad su u filmovim Indijance prikazivali kao obične prosjake, niškoristi, a danas noviji filmovi pokazuju koliko su bili jaki i moćni, opasni po američku vladu, koliko ih se bojala i na koji su ih način istrijebili", kaže naš domaćin.

“Biti dobar čovjek, pokazati ljudskost svakome, stvarati prijateljstva, ne neprijateljstva. Ja sam ovdje okupio grupu djevojčica koje su postale jako dobre prijateljice. One uz ostalo dolaze zbog sebe, vidjeti jedna drugu, družiti se, a to je uspjeh. Nije uspjeh zaraditi nekoliko tisuća eura u sezoni, to je potreba, a ovo je uspjeh”, rezonira Edim.

Ranč se prostire na 4300 četvornih metara, ali konjima treba puno više, pa u dogovoru s vlasnicima okolnih parcela na ispašu odlaze i na susjedna četiri hektara i vlasnicima olakšavaju posao: dođu im poput prirodne kosilice.

Zanimljivo je da je 61-godišnji Edim, usprkos silnoj ljubavi prema ovim životinjama, na konja sjeo tek s 42 godine.

“Nisam imao mogućnosti to učiniti ranije. U mojoj mladosti  nije postojalo jahanje i takav način života. Ljudi su isključivo na selu imali konje. Tada nije bilo konjičkih klubova, tek se polovicom ili krajem 80-ih prvo počelo jahati u Loboriki”, kaže. Jahačke početke veže uz ranč Barba Tone u Manjadvorcima, tu je naučio jahati ali i, važnije, kako uspostaviti odnos s konjima.

No, vratimo se Winnetouu.

“Ljubav prema konjima tinja odmalena, odrastao sam s tim pričama, a u 50-im godinama sam se 2015. našao na Platku, na snimanju "Zadnje bitke", posljednjeg filma iz trilogije o Winnetouu kao Indijanac, imam i sliku”, prisjeća se i pokazuje uokvirenu fotografiju, a nas je zanimalo jesu li mu ofarbali lice kao 50-ih u američkim filmovima o Divljem zapadu. I otkud Indijanac s plavim očima!?

“Nego šta da su me ofarbali. Plave oči su bile problem, tako su mi rekli, a na kraju se u filmu jedva konj vidio, a kamoli oči”, prisjeća se uz smijeh. Bio je uz Winnetoua i u trenutku njegove pogibije.

“Tu scenu smo snimali i nisu me ubacili, ali vidimo se moj bijeli konj i ja na vrhu brda. To je bila Lara iz Manjadvorci, vidimo se sekundu i pol, ali ja sam tamo”, kaže.

Zanima nas što je toliko fascinantno u konjima i jahanju.

“Volim indijanski način života, slobodu, prirodu, to me uvijek fasciniralo. Kad jednom naučiš jahati konja, tek onda vidiš koja je to sloboda. Taj osjećaj se ne može opisati, to moraš probati”.

U romanu “Nemir i sjena” progovara o iskonskoj povezanosti između konja i čovjeka. Imena likova iz romana jednaka su imenima konja na ovom imanju: prvo su stigli Luka i Leady koje je Edim kupio, a na ranču su došli na svijet Ira, Tiara, Aba, Andras i Spirs.

“U romanu sam htio na bajkovit način pokazati kako su se upoznali ljudi i konji, kada su se dvije vrste odlučile udružiti na putu prema opstanku. To je jedna lijepa  saga o konjima, saga o plemenima, roman s više od 80 likova, treba ga pažljivo čitati. Ima životne mudrosti i filozofije, prikazuje vrijeme kad su svi bili Indijanci, svi su živjeli u plemenima. Možete to shvatiti kako god hoćete, to su plemena sa sjevera, može biti Kanada ili Švedska. Svugdje su ljudi prvo živjeli u pećinama, poslije u nastambama, nisu bili gradovi odmah i ono što imamo danas”, objašnjava Edim.

Što čovjek može naučiti iz suživota s konjima i što je u njima toliko uzvišeno da ih zovu plemenitim životinjama. Jest, konj je pomagao čovjeku, ali pomagao je i magarac.

“Pomagale su sve životinje. Konji imaju strahovito pozitivno elektromagnetsko polje koje utječe na čovjeka. To su životinje koje zahtijevaju tvoju prisutnost, ne možeš imati konja na isti način kao što imaš zlatne ribice u akvariju.

Konj je životinja krda, ima svoju hijerarhiju, puno toga možete naučiti od njega, na primjer, da konj ne trpi laži. On ne sluša tvoj govor, on gleda tvoje tijelo, tvoje postupke. Možeš pričati kolikogod hoćeš da ga voliš, ali ako mu to nisi pokazao, tu nema uspjeha. Konj vas drugačije gleda, on gleda govor tijela, osjeća vaše stanje duha. Osjeća jesi li  veseo, vedar, ljut, tmuran. Ako si nervozan, uznemiruješ ga jer je tvoja nervoza znak da je nešto opasno u okolini. Konji tako djeluju u krdu. Prvi koji osjeti neku opasnost uznemiri cijelo krdo i svi bježe. On je lovina, njega će nešto pojesti u prirodi, on je toga svjestan i od svega toga bježi”, objašnjava Edim.

Govoreći o terapijskom učinku jahanja, veli da je i samo prisustvo u blizini konja svojevrsna terapija jer životinja smiruje čovjeka i upija kompletnu negativnu energiju. Na ranču ne provodi terapijsko jahanje jer za to nema licencu niti je obučen, ali veli da konji djeluju terapeutski i na zdrave osobe. Dokazano je, veli, da djeca koja borave uz konje imaju puno bolju koncentraciju, mogu se puno bolje sporazumjeti.

Potvrđuju to i mlade članice ranča: sestre Mia i Alice Russell. Petnaestogodišnja Mia jaše tri godine.

“Dolazimo na ranč da se opustimo i maknemo od životnih problema jer ovdje je uvijek jako mirno. Stvarno je istina da nas konji opuštaju i jako je lijepo biti uz njih”, kaže Mia. Njihova vršnjakinja Nina Baričević jaše četiri i pol godine.

“Došla sam na ranč proslaviti jedan rođendan zaljubila se u konje i taj svijet. Upisala sam se zajedno sa sestrom Evom, upoznala cijelu ekipu. Puno je tu podrške, prijateljstva, stalno se smijemo”, kaže Nina. Primjećujemo da u ekipi nedostaje suprotni spol.

“Dečkima je to više ženski sport, oni misle da nisi pravi muškarac ako jašeš konja, htjeli bi odmah znati sve, umjesto da to ide korak po korak. Većinom su hiperaktivni”, kaže Alice, a druga cura, Mia Vujica, dodaje da dečki dođu pa brzo odustanu. 

Edim dodaje da su u njegovo vrijeme samo dečki bili na konju. Sad je drugi đir. “Nemaju strpljenja, danas se drugačije odgajaju djeca. Nema zarade, nogomet mu je primamljiviji, nema podršku prijatelja. Ne može on pričati o konjima, a svi pričaju o nogometu ili o nečem drugom, on tada automatski ispada iz igre. U nekim godinama motori im postaju opsesija. Imaju neki drugi pogled na svijet”, objašnjava Edim.

Konj ga dvaput izbacio iz sedla

Svatko tko jaše kad-tad padne s konja. To se dogodilo i našem domaćinu, i to dvaput.

“Konj može juriti 80 kilometara na sat i onda u sekundi stati. Nema tih kočnica u autu koje tako dobro koče. I onda letite. Napravio sam kolut, trenirao sam gimnastiku. Dvije godine mi je trebalo da shvatim zašto me izbacio: konj se uplašio i želio je pobjeći ali je shvatio da mu ja to neću dati i onda me se riješio”, zaključuje Edim.

Kad je o književnosti riječ, našem domaćinu roman o konjima nije jedino djelo koje je napisao.

Prije toga izdao je zbirku pjesama “Priča koja kruži”, a autor je i romana “Djeca koja prolaze na crveno” koji je još u formi rukopisa. To je roman, kaže, o pulskoj djeci i međugeneracijskoj netrpeljivosti.

“Djeca koja prolaze na crveno je sinonim za onu djecu koja stalno rade prekršaje, a nikad za njih ne odgovaraju. Događaj nije istinit, ali je inspiriran mnogim sličnim događajima koji su se događali kroz moju mladost u Puli”, otkriva Edim.

Osim jahanja, na ovom ranču organiziraju se rođendanske proslave, a moguće je i prenoćiti u imitaciji četiriju kaubojskih kočija koje je Edim sam izradio, a u kojima se ne leži na podu, nego na udobnim krevetima. Ove sezone iskusni jahači moći će se uputiti i na noćno jahanje.

Reakcije gostiju zasad su pozitivne. Sviđa im se, veli Edim, ovakva vrsta turizma, nešto drugačije od uobičajene šatoraške ponude.

Prije nego što se odlučio baviti konjima na ovom ranču, a ima tome već 11 godina, radio je kao stolar u Puli.

“Ono je bio prihod, ali ga je bivalo sve manje i manje. Moramo pratiti trendove: ono što sam ja imao, onakvu vrstu radionice, to ljudima više nije bilo potrebno. Došli su veliki centri, jeftini namještaj, PVC stolarija, kao zamjena za ono što sam ja radio i više nisam mogao prosperirati. I onda sam odlučio da probam s konjima, u neku sasvim drugu granu”, kaže. U poslu ga podržava i pomaže mu supruga Orieta, zaposlena kao glavna medicinska sestra u domu umirovljenika, a tu su i djeca: Goran, Paula i Andrej. Za četverogodišnju unuku Noemi kaže da je “najjača jahačica”.

I na koncu, usprkos jahanju, nije jahanje jedino što se ovdje može naučiti.

“Ovu djecu učim da je prijateljstvo najvažnije. Mi ovdje jašemo jedan za drugog, a ne jedan protiv drugog. Ne bavimo se sportom, nema rivalstva među ovom djecom, nego uzajamno pomaganje. Oni koji znaju više pomažu onima koji znaju manje dok ne steknu određenu dozu znanja da mogu oni dalje pomagati. Ovdje radimo s konjima i sa zemlje, svojevrsnu dresuru. Želim da djeca upoznaju konje, da konji upoznaju njih, da steknu uzajamno povjerenje, prijateljstvo i tad si s tim konjem sto posto siguran da će te čuvati na stazi.

Konji 90 posto ‘rade’ na povjerenje, a pogledajte kako je teško uspostaviti povjerenje između dva čovjeka, a kamoli između čovjeka i životinje. Znači, koliki uspjeh ova djeca uspiju napraviti kad konj stekne povjerenje u njih, a kako budu radili s konjima, tako će jednog dana raditi s ljudima jer to je sve povezano.

Ta djeca dobivaju sigurnost, samopouzdanje, vide napredak, vide da se trud isplati, puno toga pozitivnog između redaka mogu u podsvijesti složiti čega možda trenutno nisu svjesni, ali jednog dana u nekom trenutku života će im to izbiti na površinu pa će se sjetiti kako je bilo tada, kako su tada postupili pa će opet isto tako postupiti”, veli Edim i potvrđuje da je to slično bildanju ličnosti sportaša. Na koncu, sipa još jednu mudrost:”Kad ukrotiš samopouzdanje, možeš jahati svim stazama života”.

Galerija (7)