'U naš mali legendarni disko dolazili su iz cile Istre - na jenu noć prodali smo 900 karata, tega više ni'

Minula je prva zima bez kluba Magnus u pazinskom Spomen domu. Otišao je, pisali smo već, u ropotarnicu povijesti, a s njime i noćni život u ovome gradu. Tijekom više desetljeća kultni diskoklub zabavljao je brojne generacije, a sad prepušta mjesto novim sadržajima – filmskoj sobi, posvećenoj kinematografiji Istre koja se uskoro otvara.

Kako god se zvao – od diska u Spomen domu, preko Imperiuma i Intera, do Magnusa – bio je bučan sve vrijeme, a ugasio se nezasluženo tiho. Kao da njegova ostavština ne krije nebrojene koncerte, partyje, zabave; nezaboravne noći, anegdote, ljubavi… pa, ako hoćete, i cijele životne priče.

Odlučili smo ispraviti tu nepravdu i barem na trenutak vratiti vrijeme i otrgnuti djelić prošlosti od zaborava, i to kroz ćakulu s Goranom Juričićem (56) iz Grdosela. Njega, naime, mnogi pamte kao konobara iz zlatnih vremena – na prijelazu i početkom devedesetih, kada je ovaj klub bio pojam zabave i mnogo šire od granica Pazina.

„Stariji su hodili poli Francuza, a simo su dohajali mlaji, anke maloljetnici, valje iz Poreča. Spomen dom je drža Istracommerce i to je odlično funkcioniralo“, prisjeća se Goran, školovani konobar, a trenuto domar u Gradu Pazinu, svojih početaka u klubu.

„Vrtilo se ono što ča su ljudi volili. DJ-evi, supružnici Edi i Lili, kašnije vlasnici kluba Sax, imali su svoje ploče i opremu, svi su ih obožavali - znali su ča triba pustit u pravi moment.“

To je bio lom!

Kada je vlasnikom postala firma Spomen dom, stvari su se počele klimati, organizacija je popustila, pa je sve skupa, kako kaže, „bilo na granici održivosti“. Ipak, novu forcu klubu udahnuli su Nenad Carić, sadašnji vlasnik pazinske Internove, i njegov partner Neven Mijandrušić.

Bio je to pravi preokret. Klub je postao navika, ritual, mjesto na koje se ide bez puno premišljanja. 

„Sredili su šank, zvuk, opremu i onda je to bija lom! Odjednom su svi dolazili - okolica, Porečani, Labinjani… DJ je bija Rizvić iz Labina, pa i sin od Karocina… kako se zove, ne moren se sad domislit… Svega se je slušalo, za svakega se je ništo našlo.“

Takve večeri, govori Goran, danas je teško ni zamisliti.

„Prodalo se 900 karata u jenu večer. Nisi moga sve pustit nutra, izbacivači su puštali onoliko koliko ih je izašlo. Viski se je prodava na boce, imali smo samo plastične mižole, a ujutro škovac do kolina. Pravi šou.“

I upravo u tom šušuru i gužvi stvarale su se uspomene koje i danas žive. Goran se sjeća i ekipe s kojom je radio – šefa Darija Dorčića, pokojnog Marina Dobrilija, Branka Banka, Nives Ritoše, današnjeg direktora Radio Istre Zvjezdana Jurcole…

Spomen dom tada nije bio samo noćni klub, nego cijeli mali svijet: kino, kafić, disko, prostor za sastanke.

„Pokle kina ljudi bi došli na šank, pa se kalali u disko, do zore“, nastavlja sugovornik u dahu i sa smiješkom.

U međuvremenu je od konobara postao čovjek koji drži konce i šanka i diska, voditelj. To je značilo rad bez predaha, ali i, nemojmo se lagati, osjećaj važnosti.

„Drža si i kafić i disko. Gore su bile prezentacije, trgovci – Zepter lonci i slično – puno stranačkih sastanki, a doli disko. Petak, subotu, nedilju, pa ponediljak inventura. I sve je štimalo".

"Pazinka je tada igrala Prvu ligu, bilo je živo pokle partide, puno cura… Mora si bit tamo – ni bilo ‘ne moren’.“

Drhtao pred Tuđmanom

Sve se to događalo u ratnim godinama, što je značilo i određena ograničenja, pa ponekad ni disko nije mogao raditi.

„Meni je to bila jedina prilika da buden s divojkon, jer san inače vajk dela vikendom. Imaš, istina, neki šold više, ma nimaš vrimena“, prisjeća se Goran.

U tom razdoblju dogodio se i jedan trenutak koji i danas prepričava s dozom nevjerice – usluživanje Franje Tuđmana, prvog predsjednika Hrvatske, za njegove posjete srcu Istre.

„Kad san ga posluživa, valje na televizij se čulo kako mi ruke trepiju. Bez pretjerivanja. Osiguranje, stroge provjere… Ma, drugo vrime skroz.“

Kad danas pogleda unatrag, ne romantizira previše, ali jasno poručuje: sve je bilo puno jednostavnije. Manje pravila, manje papira, a više spontanosti. Sve je bilo podređeno zabavi.

„Dela si i ni te niki puno pita, a sve je nekako klapalo.“

Otvoreno će reći i da sam prostor Magnusa, realno, nikad nije bio idealan.

„To je podrum, kako jedan bunker, puno ljudi u malom prostoru… Bilo je, zapravo, i opasno, ali bez ozbiljnijih problema. Teško da bi sve to tako dalje funkcioniralo prema suvremenim standardima.“

Danas su, kaže, i navike drugačije – mladi se druže na neke svoje načine.

„Sad stave one slušalice i ujdu u neki njihov svit. Ali ljudi se vajk žele zabavit i sigurno da bi jedan takov klub funkcionira - samo treba pogodit ča žele danas“, zaključuje Goran ćakulu.

I dok ga slušate, jasno vam je da je baš tu negdje - između tog šanka, plesnog podija i tih škovaca do kolini - ostao jedan komadić Pazina kakvog više nema…