Foto 'U Keopsovoj piramidi osjećao sam se kao Indiana Jones, oduševilo me Nubijsko selo. Promet je lud, istovremeno prolaze automobili, pješaci, motori i deve'

Luka Škabić, svestrani pulski PR-ovac, javnosti poznatiji kao drugi pratitelj Mistera turizma Hrvatske iz 2023. godine, nedavno je okončao svoj treći posjet afričkom kontinentu. Ovaj ljubitelj putovanja i egzotičnih krajeva ovog je puta posjetio Egipat, gdje je obišao nedavno otvoreni Veliki egipatski muzej, najveći arheološki muzej na svijetu, veći i od Louvrea, s gotovo sto tisuća eksponata stare egipatske civilizacije, piramide, ali i niz drugih zanimljivih lokacija.

Kao voditelj Kabineta ravnatelja Arheološkog muzeja Istre, Luka svakodnevno spaja kulturu s menadžerskim vještinama i strateškom komunikacijom, radeći na odgovornom mjestu na kojemu, kaže, ljubav prema baštini i pričama iz prošlosti dodatno oblikuje njegov profesionalni i osobni put.

Ovaj posjet afričkom kontinentu bio je, veli, posve drugačiji u odnosu na prethodna dva, kada je posjetio Maroko i Keniju.

Od užurbanog Kaira, posjeta Egipatskom muzeju i veličanstvene Keopsove piramide u Gizi, preko leta do Asuana, jahanja deve i susreta s krokodilima u Nubijskom selu, izleta do impresivnog Abu Simbela, pa sve do posjeta Dolini kraljeva i krstarenja Nilom prema Luksoru, samo su neki od lokaliteta koje je obišao tijekom ovog putovanja.

Izdvojiti najimpresivnije mjesto, priznaje, gotovo je nemoguće. To bi bilo, kaže, poput pokušaja da se iz bogate riznice drevnog Egipta izdvoji samo jedan dragulj.

No, izdvaja posjet Nubijskom selu.

„Nakon poslijepodnevnog ručka i ukrcaja na felucca, tradicionalni egipatski jedrenja, krenula je nezaboravna vožnja dijelom Nila. Prekrasni odsjaj sunca, miris svježine i ljeta, uz laganu tradicionalnu glazbu stvorili su osjećaj vrijedan pamćenja. Gledajući u krajolik, u trenucima smo se prisjetili poznate lokacije iz filma „Smrt na Nilu“ prema djelu Agathe Christie, za koji nas ne čudi da je sniman upravo na ovim prekrasnim lokacijama. Dolaskom u Nubijsko selo uzbuđenje u meni naglo je počelo rasti. Očarale su me živopisne kuće oslikane u raznim nijansama plave, žute i zelene boje. Ulice nisu asfaltirane, već zemljane, a promet je ondje, usudio bih se reći, pomalo lud, u istom trenutku prolaze automobil, pješaci, motor i deva, bez jasnih pravila i razlika", rekao je Luka.

Nubijci su autohtona zajednica koja obitava uz dolinu Nila na jugu Egipta. Iako je velik dio Nubijaca raseljen nakon izgradnje Asuanske visoke brane, uspjeli su očuvati vlastiti identitet, jezik i tradiciju, koji su i danas snažno prisutni u svakodnevnom životu, veli Luka te prepričava anegdotu dok je ondje boravio.

„Posjetili smo lokalnu školu gdje smo imali priliku učiti arapska slova, a upravo je taj mali sat jezika iznjedrio i jednu simpatičnu situaciju. Učitelj me pozvao pred ploču, no nisam se najbolje snašao s odgovorom, pa me prijateljica, prema njegovoj sugestiji, u šali 'kaznila' laganim udarcem štapa po stražnjici, što je izazvalo smijeh cijele grupe. U istom selu držao sam i pravog, živog krokodila. Iako mi je žao životinja koje borave u zatočeništvu, razveselila me informacija da ih Nubijci, nakon što dosegnu određenu veličinu, vraćaju u njihovo prirodno stanište“, prepričava Luka.

Iskustvo života mu je, veli, bio ulazak u Keopsovu piramidu, najveću i najstariju u Gizi, poznatu i kao Velika piramida.

Vodila ih je Mariam Abdelghani koja je, veli Luka, dvaput preporučila onima koji pate od klaustrofobije i imaju problema s disanjem da ne ulaze. U meni se tad probudio pravi istrijanski adrenalin, veli Luka.

„Kad je nešto teže ili drugačije, znam da je za mene pa tako i ulazak u grobnicu staru više od 4.500 tisuća godina. Na ulazu u piramidu krenuo sam se svlačiti i bio sam spreman za akciju“, u šali veli Luka i dodaje da je vlaga u piramidi vrlo velika, posebno u samom središtu, do kojeg nije lako doći.

„Da biste došli do središnjeg dijela, odnosno pogrebne komore faraona Keopsa, morate hodati pognuti uzbrdo hodnicima čiji su podovi prekriveni daskama. Rekao bih da problem nije u duljini hodnika, već u tome što neki pri povratku hodaju unatrag. Naravno, hodnik je dvosmjeran. Svima koji se boje preporučio bih da ne odustaju jer je osjećaj pri dolasku u pogrebnu komoru fenomenalan. Kao da se nalazite u četiri tisuće godina staroj sauni, koju ste pronašli u ulozi poznatog Indiane Jonesa“, zaključio je Luka.

Jednako impresivan bio je posjet jednoj od najvećih svjetskih atrakcija – Velikom egipatskom muzeju koji pohode milijuni ljudi s cijelog planeta.

„Prijatelji i poznanici pitaju me: zar je Veliki egipatski muzej uistinu toliko velik, a ja odgovaram - i veličanstven. Prostire se na pola milijuna četvornih metara, sadrži 12 glavnih izložbenih galerija koje prate kronološki i tematski razvoj starog Egipta. Pri samom ulazu uzdiže se 11 metara visok kip Ramzesa II uz koji se nalazi vodena površina neposredno ispred kipa te stakleni krov i pročelje, odakle se širi pogled na piramide.

Veliko iznenađenje za našu hrvatsku grupu bilo je to, da nas je u kratko vodstvo Tutankamonovoj galeriji poveo dr. sc. Daniel Rafaelić, diplomatski savjetnik RH u Egiptu. Nevjerojatno je bilo slušati priče o svim predmetima iz grobnice faraona Tutankamona izloženih na jednom mjestu od tako velikog stručnjaka iz prve ruke“, kazao je Luka i dodao da su njegova znanja iz povijesti proširena novim iskustvom.

Osim stručnog dijela, muzej sadrži brojne komercijalne sadržaje, od restorana s pogledom na piramide, terasa za odmor, knjižare, suvenirnice, foto zona, vrtova i šetnica, ali i posebnog dijela posvećenog drvenom brodu.

„Priznajem, on mi se nakon Tutankamonove maske najviše svidio. Riječ je o dijelu muzeja u kojemu se nalazi drveni solarni brod star 4600 godina, pronađen u blizini piramida, a za koji se smatralo da je imao ritualnu svrhu, po kojoj faraon putuje s bogom Sunca Ra u zagrobni život. Izuzev veličine same priče i broda, pri uređenju prostora pazilo se na sve detalje, koji pomno posjećuju na vrijedan doprinos brodova u starom Egiptu“, objašnjava Luka. Brod faraona Khufua (Keopsa) dugačak je, naime, impresivna 42 metra, težak 20 tona i bilo je potrebno pravo umijeće premjestiti ga iz Gize u muzej otvoren minulog prosinca.

Najviše ga, međutim, na afričkim putešestvijama oduševljavaju ljudi.

„Spontani razgovori, cjenkanje, šale i druženja često završe u situacijama koje se ne mogu planirati, ali se dugo pamte. Upravo se to dogodilo i ovoga puta kada sam završio sam usred jednog od najpoznatijih i najstarijih bazara Bliskog istoka, kairskog Khan el-Khalilija, smještenog u povijesnoj jezgri grada, nedaleko džamije Al-Hussein“, kaže Luka. Prvo je bezbrižno krenuo u pregovore s trgovcima. Plan je, kaže, bio jednostavan i provjeren.

„Jedna osoba se cjenka, a druga nakon nekog vremena dolazi i proglašava cijenu previsokom te pokušava prekinuti kupnju. Teorija zvuči elegantno, no praksa u Khan el-Khaliliju ima vlastita pravila. Kolegica i ja odigrali smo uloge kako treba, ali situacija je brzo eskalirala. Trgovac je postao glasan, počeo se derati i prijetiti, a kolegica je odlučila taktički se povući. Ostao sam sam u trgovini. Nije bilo nimalo ugodno, ali u takvim situacijama najbolje je spustiti loptu. Lijepa isprika i smiren ton učinili su svoje, iako me trgovac pratio još dvjestotinjak metara“, prepričava Luka.

Napetost se ubrzo pretvorila u još jednu putničku anegdotu, pogotovo jer je prije „dramatičnog čina“ uspio isprobati i tradicionalnu mušku haljinu te nakratko odglumiti supruga, što su prijatelji stigli i fotografirati. Upravo takve nepredvidive situacije, kaže, najbolje opisuju atmosferu bazara i ljude koje ondje susreće.

„Usprkos svemu, to mi je bio najdraži dio putovanja. Nevjerojatna je njihova energija, upornost i snalažljivost. Sve je glasno, živo i direktno, prava komunikacija na djelu, a kad avantura završi samo dobrom pričom, onda znaš da si doživio putovanje kako treba“, zaključuje Luka.

Užurbani Kairo napustili su ranom zorom te su se Luka i njegova družina internacionalnim letom uputili put juga u grad Asuan. Smatra se jednim od najautentičnijih egipatskih gradova, poznat po toploj klimi, nubijskoj kulturi i opuštenom ritmu života. Osim susreta s Nubijcima, obišao je i grandiozni Abu Simbelu.

„Nakon ranojutarnjeg stresa i dvosatnog čekanja kofera na aerodromu, gdje se moj jedva pojavio u zadnji čas, uputili smo se prema Abu Simbelu, po meni najimpresivniji arheološki lokalitet u Egiptu. Smješten na zapadnoj obali jezera Naser, blizu granice sa Sudanom, ovaj kompleks sastoji se od dva hrama. Veliki posvećen faraonu Ramzesu II i bogovima Amonu, Ra-Horakhtyju i Ptahu te manji hram izgrađen za kraljicu Nefertari i posvećen božici Hathor“, prepričava Luka. Tu bi se, kaže, rado preselio s obzirom na vrlo toplu klimu.

Iza svakog impresivnog lokaliteta, kako kaže, krije se i posebna priča, a ova ga je, priznaje, ostavila bez riječi. Ističe pritom da njegove informacije treba promatrati isključivo kroz prizmu osobnog doživljaja, a ne nekakve stručne analize, jer, naglašava, nije arheološke struke te se unaprijed ograđuje od mogućih netočnosti, prepričavajući viđeno onako kako ga je zapamtio i doživio za obilaska.

„Dvije su zanimljivosti vezane uz Abu Simbel. Prva se veže uz njegovo premještanje, a koje je bilo nužno radi izgradnje Asuanske visoke brane te zbog ugroženosti od potapanja hrama. Operacija premještanja izvodila se sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća i uključivala je brojne zemlje svijeta, a hram je uspješno preseljen šezdesetak metara više od izvorne lokacije. Druga pak zanimljivost vezana je uz to da sunčeva svjetlost do unutrašnjeg svetišta dopire svega dvaput godišnje i osvjetljava statue bogova i faraona.“

Današnja vremena kada kao „moderno“ društvo gotovo i ne funkcioniramo bez interneta, posebno i pravo osvježenje dolazi, ističe Luka, kada se pronađete na palubi broda nasred Nila. Isključeni od briga i ostatka svijeta, s guštom su prolazili lokacije plovidbom, poput posjeta hrama posvećenog bogu Sobeku i bogu Horusu u Kom Ombou te razgled hrama boga Horusa u Edfuu. Najviše ga je, međutim, ondje očarao Luksor.

„Dolaskom u Luksor, nekadašnju prijestolnicu starog Egipta, imao sam osjećaj kao da sam zakoračio u pravi muzej na otvorenom. Hramovi su ondje doista posebni, a Aleja sfingi djeluje kao da nema kraja dok povezuje Luksorski hram s monumentalnim kompleksom Karnaka“, kaže Luka.

Vrhunac njegove avanture trebao je biti let balonom iznad Doline bogova, za koji mu je, priznaje, najviše žao što je odgođen. Razloga je bilo nekoliko, od promjene termina zbog druge grupe do nepovoljnih vremenskih uvjeta koji su u potpunosti onemogućili polijetanje. No, obilazak Doline bogova nadoknadio je propušteni doživljaj ove lokacije iz zraka.

„Sljedećeg dana posjetio sam zapadnu obalu Nila i Dolinu kraljeva, gdje se nalaze grobnice brojnih faraona, uključujući i onu Tutankamonovu. Iskreno, ovog puta bilo je suprotno, u grobnice smo se spuštali dolje. Povratkom na površinu poletio sam kao raketa pa su me svi pitali što se dogodilo. Rekao sam da to nije strah grobova, nego moja hiperaktivnost uzrokovana manjkom treninga“, kroz smijeh će Luka.

Na pitanje koliko je u Egiptu trenutačno sigurno boraviti s obzirom na upozorenje Ministarstva vanjskih poslova koje ne preporuča odlazak u pojedine dijelove zemlje, uz 'diskretno i sigurnosno svjesno ponašanje', uz napomenu na učestalost prometnih nesreća, Luka odgovara:“Da ste me to pitali prije nešto više od mjesec dana, rekao bih da nema nikakvih briga. No, s obzirom na eskalaciju sukoba na Bliskom istoku, blizina tih područja ipak otvara određena pitanja. Ipak, Egipat kao takav stvarno je siguran i stabilan za posjet. Dapače, preporučio bih ga svima, jer je riječ o zemlji koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Jedan od prijatelja upravo je ondje i uživa kao i ja.

Promet je, dodaje, posebna priča za koju „ne bi bio dovoljan jedan članak“.

Srećom, nisu doživjeli  prometnu nezgodu, no ističe da je gužva ondje sasvim uobičajena, često bez prometnih znakova, a pravila se nerijetko svode na snalažljivost vozača. Vožnja izgleda kaotično, a zanimljivo je i da vozače početnike mogu podučavati i članovi obitelji kod kuće!

„Našim ljudima to ne bi bila sreća, ali oni su vedrijeg duha i otvoreni prema takvim izazovima, pa im ni ogrebotine ili puknuta vrata na automobilu ne predstavljaju problem. To je jednostavno dio svakodnevice“, prepričava Luka.

U svakom slučaju, sljedeće putovanje ipak će zasad ostati unutar europskih granica. „Bar dok se svjetska situacija ne smiri do iduće zime, a onda tko zna“, zaključuje Luka.