'Susret s protivnicom oči u oči uoči meča uvijek je malo strašan. Možeš biti fizički najspremnija, ali ako nisi mentalno spremna, sve pada u vodu'

Elizabeta Crnković, 26-godišnja pulska kickboksačica, članica Kickboxing kluba Planet sport, dobitnica je Grba Grada Pule za vrhunski sportski uspjeh u 2025. godini. U obrazloženju nagrade, koja će joj biti uručena na svečanoj sjednici Gradskog vijeća 5 svibnja, u povodu Dana grada, navodi se da je vrhunskim rezultatom lani u Abu Dhabiju obranila naslov svjetske seniorske prvakinje u disciplini light contact te je najuspješnija sportašica Hrvatskog kickboxing saveza u minuloj godini. Dugi je niz godina prvakinja Hrvatske, osvajačica mnogih europskih i svjetskih kupova, promičući sportske vrijednosti Pule i Hrvatske na domaćoj i međunarodnoj sceni. Uvodno je pitamo koliko joj znači ovo priznanje i je li ga očekivala.

- Ova nagrada mi je veliko iznenađenje i veliko priznanje. Trudila sam se doista dugo ostvariti svoje ciljeve i snove pa je lijepo dobiti priznanje koje ''objedinjuje'' moj rad i trud. Biti uopće nominirana među ostalima je već bila izuzetna čast.

- Koliko ste u ovom sportu? Možete li nabrojati važnije naslove koje ste do sada osvojili?

- U klub Planet sport upisala sam se u prvim razredima osnovne škole. Moja sportska priča traje već 16 godina. Prvi put nastupila sam za reprezentaciju Hrvatske 2015. i od tada se nisam vratila s europskih i svjetskih prvenstava bez medalja. Najveće uspjehe postigla sam posljednjih nekoliko godina kao seniorka. Trenutno sam dvostruka svjetska prvakinja i to smatram svojim najvećim uspjehom. Uz taj, osvojila sam mnoge svjetske i europske kupove. Lista je poprilično duga.

- Kako je krenula ljubav prema kickboxingu, sportu koji se ipak više pripisuje muškarcima? Pročitala sam da ste s ocem često gledali filmove s Jackiejem Chanom i Bruceom Leeom i tako je pala odluka. Bavi li se netko u obitelji tim sportom?

- Bila sam jako živahno dijete. Još u vrtiću sam jedva čekala tjelesni jer sam išla u sportski vrtić. Mislim da su moji roditelji tražili gdje bi se još ta energija najbolje usmjerila pa sam tako i došla do trenera, profesora Edija Viškovića. Voljela sam jako ići na ples, a kasnije i na ritmičku gimnastiku. Nekako me kickboxing pridobio na duže staze. Probala sam  razne sportove zahvaljujući profesorima iz osnovne i srednje škole pa zaključujem da me jedino kickboxing istinski ispunjavao. Nitko se u obitelji nije bavio borilačkim sportom, ali koliko me prate, čini se kao da jesu. Imam uspješne bratiće iz Rovinja u plivanju, tako da nisam jedina sportašica u obitelji.

- Prvo ste se okušali u taekwon-dou. Kako je došlo do odluke da se ipak prebacite na kickboxing?

- Ta odluka i nije bila sasvim moja. S klubom smo odlazili na kickboxing natjecanja kojih je u tom trenutku bilo nešto više, s jačom konkurencijom i organizacijom. Vrsta i način treninga je ostao na bazi taekwon-doa, što nam je pomoglo u kickboxing svijetu.

- Koliko su naporni treninzi, kako izgleda jedan Vaš dan uoči natjecanja? S kim trenirate i kako izgleda suočavanje oči u oči s protivnicom uoči meča? 

- Treninzi su isplanirani pa tako ima lakših i težih, ovisno o periodu i vrsti natjecanja. Što se tiče natjecanja, svi jedva čekamo stići u dvoranu kako bismo se prvobitno izvagali. Cijeli dan bude naporan jer osim iščekivanja svoje borbe, pratiš i svoje prijatelje, pomažeš treneru, pomažeš u zagrijavanju… Kada dođe vrijeme za moju borbu, volim se malo povući i slušati muziku kako bih smirila živce, tremu. Zatim se dobro zagrijem s trenerom ili klupskim kolegama. Potom ostajemo malo 'glava i ja' same dok ne zakoračim na tatami gdje borba započinje. Jako sam nervozna pred borbu čak i nakon svih ovih godina. Ne podcjenjujem niti jednu protivnicu i imam veliko poštovanje prema osobi koja se nalazi nasuprot mene pa tako taj susret „oči u oči” uvijek bude malo strašan. Kada sam u Puli, treniram s našim brzim juniorima, a i snažnim i velikim seniorima, pod budnim okom trenera Edija Viškovića. Dok sam u Zagrebu, treniram u klubu Omnia sa svojim prijateljima koji su također članovi reprezentacije. Međusobno si pomažemo i guramo jedni druge.

- Tko vam je bila najteža protivnica i što je bitno da bi se pobijedilo u ovom sportu? Koliko je važan trening, pripremljenost, a koliko psihička snaga?

- Zadnja dva velika natjecanja su baš bila fizički iscrpljujuća, ali uvijek ću reći da su mi najteže borbe bile s Uršom Terdin. Urša je višestruka europska i svjetska prvakinja, a ujedno i jedna od najboljih prijateljica. Borba je toliko psihički teška pa mi je ta pobjeda bila nestvarna. Nisam znala kako reagirati – sretna sam zbog sebe, a istovremeno tužna zbog osobe koja mi je uzor. Na kraju dana borba ostaje u prošlosti, a prijateljstvo i dalje traje. Smatram da je fizička pripremljenost izuzetno bitna, ali ne koliko i psihička. Možeš biti fizički  najspremnija na svijetu, ali ako nisi mentalno spremna, sve pada u vodu. Imala sam jednom sportsku krizu s kojom mi je baš Urša, koja je sportska psihologinja, pomogla da ju riješim. Pomislim kako imam svoju privatnu psihologinju.

- Imate li podršku obitelji, strahuju li da ne zadobijete ozljede?

- Moja obitelj je najvažnija  podrška. Oni slave sve moje uspjehe više nego ja. Ne znam je li im to samo izlika za druženje i fešte, ali prate me u stopu. Tata, mama i brat su broj jedan. Tata sve prati – tko se prijavio, proučava borbe, javlja svima kada, gdje, što, daje savjete. Mama je uvijek tu za mene u kriznim situacijama, kada trebam pravu riječ i da me nasmije iako se brine i prvo pitanje bude: Boli li te što? Brat je nekada trenirao pa zna kroz što sve prolazim i znam da je stvarno ponosan na stariju sestru. A što se tiče stričeva, tetki, strina, bake, bratića i sestrični – sve prate i šalju mi toliko poruka da  ne stignem svima odgovoriti. Zahvalna sam im  na takvoj podršci. Svoje prijatelje također smatram svojom obitelji i hvala im na razumijevanju i svakom pozivu nakon borbi!

- Izjavili ste da se muški dio populacije boji toga što trenirate. Kako to prihvaća okolina, ima li predrasuda u smislu da je to muški sport? 

- To je više neka interna šala između nas cura na treningu jer uglavnom od muške populacije dobijemo ista pitanja. Ne mislim da nas se boje, štoviše mislim da im je zanimljivo jer nije toliko uobičajen sport. Do sada nisam doživjela neke predrasude. Mislim da ljudi, dok ne dođemo na temu hobija/sporta, ne mogu pretpostaviti  da treniram i natječem se u sportu kao što je kickboxing. Nedavno sam dobila komentar da sam u „grubom sportu” uspjela sačuvati nježnost i ženstvenost. Drago mi je da netko tko je promatrač vidi i ljepotu ovog sporta i da ne misli da je to samo „muški sport”.

- Studirate na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Do koje dobi namjeravate trenirati i natjecati se i vidite li se u ulozi trenerice nakon što završite natjecateljsku karijeru?

- Apsolventica sam na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu i još malo zatvaram i to poglavlje. Pula ima posebno mjesto u mom srcu. Tu sam se rodila, odrasla i stasala kao sportašica. Tu su ljudi koji istinski žive sport i tu ljubav prenose na mlade. Tako i na mene, od sportskog vrtića do danas. Za sada se još vidim u Zagrebu. Voljela bih se vratiti kada ostvarim još neke svoje ciljeve. Planiram se još nekoliko godina aktivno baviti  sportom, ali uz ostvarivanje i u trenerskim vodama. Mislim da djeca  vole kada im sjedim u kutu uz trenera Edija Viškovića koji mi  daje sve više slobode da ih vodim kroz borbu. Zahvalna sam mu na ukazanome  povjerenju. 

- Što biste poručili djevojkama koje ovaj sport privlači, a možda nemaju hrabrosti početi trenirati?

- Pozivam sve da naprave taj korak i probaju. Mogu samo dobiti jer ovaj sport, osim razvoja tjelesnih sposobnosti, zdravstvene dobrobiti, ugrađuje u osobu  samopouzdanje i jača karakter. Kada probaju, možda će se baš zaljubiti u raznolikost ovog sporta i sve što on donosi sa sobom kao što su susreti, druženja, stvaranje novih prijateljstava, putovanja, upoznavanje drugih kultura, ali i upoznavanje samog sebe ispitivanjem vlastitih mogućnosti.