Ezio, strastveni radnik, a ne birokrat: pročelnik s kojim biste se rado zapili na sajmu kobasica

Lijepo je vidjeti kad netko u svom poslu pliva kao riba u vodi.  A kad je, k tome, riječ i o čovjeku koji je radio u ribarstvu, kao direktor nekadašnje Marimirne, to priči daje sasvim šašavu notu.

Radi se o Eziju Pinzanu, županijskom pročelniku za poljoprivredu, inače veterinaru i doktoru znanosti. On, eto, na svom poslu izgleda, barem ako mene pitate, baš kao brancin na 30 metara dubine.

Takav dojam ostavlja u svakoj prilici. Smotra vina i maslinovog ulja, smotra pršuta i meda – sasvim svejedno, Ezio je svugdje doma. Daleko od birokrate, na što, onako na prvu, asocira ta funkcija - pročelnik.

Dok ga slušate i promatrate njegovo ophođenje, čini se susretljiv i spreman na suradnju. Kao da će, evo svaki čas, s težacima povezati trse, pošpricati ulike, zasoliti svinjski but ili raseliti košnice.

Nasmiješen, neusiljen, strastven, plijeni upućenošću u svaku temu, stručnošću. Ne priča s visoka kao svi ti silni, samo po funkciji visoki tipovi, od kojih učas napadne svrab i koji pred sve te ljude dođu kao po kazni.

Bilo je tako i prije koji dan u Sv. Petru u Šumi na dodjeli certifikata senzornim analitičarima suhog mesa.

I sam taj teški naziv – senzorni, bokte! – za obične ocjenjivače kobasica čovjeka ubije u pojam. No, Ezio sa svojim senzorima i tu ublaži stvar.

„Nakon što ste me uzeli za viteza od kobasica, sad ste me još i proglasili počasnim članom vašeg društva“, našalio se Pinzan, primajući novo priznanje, u sekundi učinivši atmosferu domaćinskom.

„Ovo je kraj vrijednih ljudi. U Sv. Petru se ne plače, ne jadikuje, nego vajk riva naprid, na čelu s našim načelnikom, doktorom Marijom, koji nas okuplja entuzijazmom i uvijek novim idejama“, prisnažio je županijski pročelnik.

Kupio je i Supetarce i izvjestitelje poput mene – one sa senzorima za floskule, prazne fraze i lažnjake.

Pinzan sasvim očito nije od te fele, stoga ovaj primjer življenja za svoj posao – k tome i na, je li, javnoj sisi – zaslužuje jednu suhomesnatu crticu u novinama. Ma koliko nepopularno bilo hvaliti nekog tamo pročelnika.

Njegovi prijatelji kažu da bi Ezio o vinu ili ulju pričao danima; gušt ga je, vele, slušati skoro više nego teran piti. Skoro.

Tko bi rekao da vam jedan pročelnik može izgledati kao netko s kime biste se, da prostite, bez puno razmišljanja zapili na prvom sajmu kobasica.