Kako je 'Noć Oscara' inspirirala gradskog vijećnika na toplu priču o djetinjstvu: Bruce Lee, Milenko i jedno kino

Ljubitelji filma nisu spavali na ulasku u radni tjedan. Noć Oscara se ne propušta.  

Kritičari ispisali su svoje o trijumfu redatelja Paula Thomasa Andersona i njegovog filma One Battle After Another, no nama je pažnju privukla osebujna objava buzetskog filomfila, k tome i potpredsjednika tamošnjeg Gradskog vijeća, Davora Prodana.

Pisao je o Oscaru, a napisao o susjedu Milenku, stricu Bedanecu, buzetskom kinu i – svojoj mladosti. Nostalgično štivo u ovom zbrzanom vremenu. Vrijedno čitanja.

U nastavku prenosimo Davorovu priču, naslovljenu „Ne robi poć puli Dušana u Črnce, jas son štrigo“ (Ne treba ići kod Dušana u Črnce, ja sam prorok). Mala napomena: u tekstu će nedostajati pokoji od smajlića koje je Davor upotrijebio kao, kako kaže, svojevrsni signal čitatelju da se između redaka krije i ponešto humora.

"Večer.

Spava mi se. Noćas sam gledao dodjelu nagrade Academy Awards, Oscar.

Kaj da vam kažem…

Priča.

Moje najranije djetinjstvo vezano je uz stari grad Buzet. Stanovali smo na dvije adrese. Jedna je bila blizu popularne "Trave" i "Karolinine kuće", u zgradi prema Baštionu, ona koja, radi orijentacije, fasadom gleda, okomicom, prema uzbrdici do "Trave" .

Druga adresa bila je na malom, ali velikom urbanističkom remek-djelu Loparu. U jednoj od kuća, onoj s balkonom u kojoj je danas smješten atraktivan Boutique Hotel Vela Vrata.

Fenomenalno je bilo, kaj da vam kažem...

Susjedi na prvoj adresi bili su obitelj Milenka Klarića i Nadije, s djecom Robijem i Alanom.

Od tada nas veže dugogodišnje prijateljstvo.

Predobro.

Kaj da vam kažem....

Naravno, kao djeca smo se stalno igrali.

Jednog vrućeg ljetnog dana zabavljali smo se u dnevnoj sobi, na onaj način kako se djeca inače igraju. Kao klinac obožavao sam seriju "Pipi Duga Čarapa" i filmove o Kekecu. To mi je bilo vrhunsko, nisam mogao dočekati dane kad su bili na televiziji.

U sobu ulazi Robijev tata.

Milenko.

Za one koje ne znaju, jedan od najinteligentnijih i najduhovitijih ljudi u Buzetu. Bit će mu drago, ako to pročita. Pun originalnih priča, sjetite se njegovih dogodovština s popravcima televizora, uvijek šala i smijeh.

Nezaboravno. Kaj da vam kažem...

Vidim, ugledah, odjednom... Milenka.

Potpuno ukočen.

Ne on.

Ja.

Ne mičem se. Kao Kip slobode, neee… kao na Rtu straha.

U mojim očima bio je div.

U sekundi pomislim: gotovo je.

Stric Bedanec je došao.

Ne piše mi se dobro.

Ne mičem se. Milenko se smije. Hihoće se.

Ho, ho, ho, ha, ha… kao Djed Mraz.

Moram zbrisati. Opasna situacija.

Ali… ukočen sam.

Gledajući danas tu scenu u mislima, Milenko mi je izgledao kao gorostasni Robbie Coltrane (Psihološki pristup) u ulozi dobroćudnog poludiva Hagrida iz serijala Harry Potter.

Pitate se kako je scena završila?

Nikako.

Ukočen sam od tada.

To je bila moja prva frustracija u životu...

Kao što znate, Milenko je bio i vrsni kinooperater, zajedno s našim Nevilom Zontom, koji više nije među nama. Nedostaje nam.

Naše kino je uvijek bilo prepuno ljudi. Atmosfera je bila gotovo fellinijevska, nešto između Amarcorda i Probe Orkestra, isto se može i reći za Buzeštinu, onako kako ju vidim i doživljavam.

Urnebes je nastajao kad bi se role filma mijenjale ili pukle, a naš nezamjenjivi operaterski duo uvijek bi našao neku šaljivu izliku zašto se to dogodilo. Sve se čulo.

Još su mi u sjećanju luckaste provale, nažalost prerano preminulog Dina Rašpolića, koji je bio integralni dio te pozitivne kino vibre. Kao da ga i sada čujem, i on fali.

Prisjetimo se i naših divnih buzetskih žena koje više nisu s nama. Na blagajni su radile gđa Paula Rupena i gđa Anđelka Kraljević. Da, gospođe... dotjerane, decentne, moderne. Kao i mnoge Buzećanke nekad. I sada.

Znali su da kao djeca ulazimo u kino kroz izlazna vrata.

Ali nikad nisu reagirale.

Pravile su se da ne vide ništa.

To je bila moja druga frustracija u životu.

Ulaz bez karte. Kaj da vam kažem...

Prvi filmovi koje sam gledao bili su:

talijanska drama "Malizia" s našom prelijepom puležankom Laurom Antonelli, zatim "U zmajevom gnijezdu" s Bruceom Leejem, te horor nad hororima svih vremena "Egzorcist" s Maxom von Sydowom.

Švedski glumac globalnog dosega je toliko uvjerljivo glumio svećenika da sam jedno vrijeme izbjegavao ići na misu i vjeronauk.

Očekivano, bio sam u simpatičnom konfliktu s mamom.

I sa župnikom.

To je bila moja treća frustracija.

Kaj da vam kažem...

S Robijem Klarićem prijatelj sam i danas. Izlazili smo zajedno još od tinejdžerskih dana, a s Milenkom je uvijek bio show program.

Totalni sitcom.

Od tada potječe njegova legendarna izjava:

“Ne robi poć puli Dušana u Črnce, ja son štrigo.”

Drugim riječima, sve je znao što će se dogoditi.

I dogodilo se.

O tome drugom prilikom.

Oscar.

Noć dodjele Academy Awards uvijek nosi nešto od filmske čarolije.

Netko će reći glamur. Netko industrija. Netko komercijala ili politika, propaganda, event elite ili Buñuelovski diskretni šarm buržoazije.

Ali ponekad, uz nekoliko rečenica zahvale dobitnika, pojavi se nešto puno važnije, podsjetnik zašto umjetnost postoji.

Sinoć je to pokazala predivna irska glumica Jessie Buckley, nagrađena za ulogu u filmu "Hamnet", adaptaciji romana Maggie O’Farrell.

Film je intimna i potresna priča o obitelji, gubitku i ljubavi, o tome sam već pisao na stranicama našeg kina.

Polako, ali snažno ulazi pod kožu gledatelja.

U takvom filmu izrazito talentirana Buckley donosi glumu koju je teško zaboraviti, istodobno krhku i snažnu. Iz kina sam otišao s osmjehom i tugom, možete si zamisliti tu dualnost u jednom.

Čestitam i vodstvu buzetskog kina na izboru tog filma te oskarovskom tjednu.

To je velika stvar.

U svom govoru Jessie Buckley je rekla:

"Wow. Hvala vam puno. Ovo je zaista posebno. Hvala svim ženama pored kojih stojim. Želim raditi sa svima vama. Hvala producentima koji su složili ovaj film i kolegama koji su igrali pored mene. Hvala mojoj irskoj obitelji. Volim te, Frede. Ti si moj najbolji prijatelj. Želim imati još 20 milijuna djece s tobom. Chloe Zhao… upoznati ovu ženu bio je najvažniji susret u mom životu. U Velikoj je Britaniji Majčin dan. Posvećujem ovo predivnom kaosu koji je majčino srce. Ovo je najveća čast." Čestitam.

Film, književnost, glazba, slikarstvo…

Sve umjetnosti zajedno su melodizacija i pokušaj harmonizacije života.

Ne bijeg od stvarnosti, nego način da ju razumijemo.

Ponekad nam umjetnost pruži kratki meditativni predah, ali ne da bismo pobjegli od svijeta, nego da bismo mu se vratili osjetljiviji i hrabriji.

U posljednje vrijeme puno se govori i o filmu "One Battle After Another" redatelja Paula Thomasa Andersona.

Provokativan film o moći, ideologiji i ljudskoj ranjivosti. O beskrupuloznosti i putu prema paklu s dobrim namjerama. Zasluženi Oscar.

Takvi filmovi možda ne nude lake odgovore, ali zato ostaju s nama.

Drago mi je zbog Andersona. Nakon meni odlične Magnolije, da ne spominjem druge, prvi Oscar za najbolji film. Čestitam.

Možda se nećemo svi složiti oko vrijednosti nekog filma.

Ali jedno je sigurno.

Umjetnost koja izaziva raspravu, emociju i razmišljanje već je učinila ono najvažnije.

Jer bez umjetnosti život bi bio samo niz događaja.

S umjetnošću on postaje priča.

S buzetskim kinom i njegovom dvoranom ušli smo u svijet filma i kazališta. U svijet prijateljstva, druženja i istraživanja istine. U svijet civilizacije ljepote, a ne barbarizma ratova kojima naša generacija ponovno svjedoči.

La vita è bella, usprkos svemu.

Vjerujte mi.

Nisam prorok. Nije ni Milenko. Niti Dušan. Ne treba ići u Črnce, ostanite u sebi, sa sobom i vama dragim ljudima, autentični.

Stric Bedanec je možda bio samo jako usamljen. Pokušajmo razumjeti i njega.

Ali ne na način da veličamo nove diktatore i političke kreature.

Ovo je samo jedna uspomena koja mi je pala na pamet gledajući sinoć zvjezdanu prašinu Oscara.

Osim frustracija koje sam opisao, imam i puno radosti", napisao je Davor Prodan.