Video Bruno Langer: Da nije bilo Boška Obradovića, ne bi bilo ni Atomskog skloništa. Svirat ćemo do posljednjeg daha!

Nije mala stvar kad čovjek proslavi 50. rođendan, respektabilnih pola stoljeća, a kamoli kad takvu okruglu obljetnicu zabilježi rock bend, koji na toj brojci ne staje, nego nastavlja prašiti punim ritmom. Upravu tu važnu obljetnicu slavi Atomsko sklonište, pulski hard rock bend koji je ušao u legendu još u vrijeme Jugoslavije i u njoj ostao sve do danas. Pedeseti rođendan obilježit će ove godine velikim koncertom koji planiraju početkom ili krajem ljeta, najavljuje Bruno Langer, lider, basist, vokal i jedina konstanta benda od njegovih začetaka do danas. Iako još nije poznato gdje će se koncert održati, niti tko će sve na njemu gostovati, u bendu bi voljeli da se to dogodi upravo u Areni.

S Langerom se nalazimo na mjestu gdje je sve počelo, na Valovinama, kod ruševnog ugostiteljskog objekta, pravog malog deponija koji izgleda kao da je na njega pala atomska bomba. Primjeren ambijent u kojem se spas traži u - Atomskom skloništu.

- Nalazimo se na mjestu prve probe koja je bila 26. veljače 1976. Tu smo vježbali tada u sastavu Sergio Blažić Đoser - vokal, Dragan Gužvan - gitara, Saša Dadić - bubnjevi, Eduard Kancelar – klavijature, a ja sam svirao bas i pjevao uz Sergia. To je bio prekrasan kamp Saveza boraca Maribora, ovdje je bila terasa na kojoj su oni imali plesne večeri, a mi bismo preko dana, vikendom, kad je zima, kad nije bio pun kamp, ovdje isprobavali razglas koji je Sergio nabavio i znali smo imati tu probe, a sve se odvijalo u jednom drvenom bungalovu kojeg danas, nažalost, više nema. Tu su nastala čak dva albuma: pjesme za prvi album „Ne cvikaj generacijo“ i drugi „Infarkt“, tako da smo mi onda žestoko diskografski djelovali i u jednoj godini smo izdali dva albuma, jedan u proljeće, s drugi najesen. To je bila 1978. na 1979.

- Otkud ime Atomsko sklonište?

- To je Boško Obradović smislio.

- On je bio jedna od glavnih figura, pisao je tekstove. Kako je on ušao u priču o „atomcima“?

- Mi smo svi s Monte Zara. I Boško. Od ovih nabrojanih iz prve postave benda samo je Sergio bio Verudež, a mi smo svi bili udaljeni jedan od drugoga sto metara zračne linije, i Gužvan i Edi i Saša. A Boško je kao Montezarovac slušao naše probe, mi smo bili bend s reproduktivnom glazbom, još u grupi Hush pokazali smo valjda neko rockersko umijeće, a Boško je rekao da je došlo vrijeme za neke autorske pjesme. On je bio taj jer bez njega ne bi ništa bilo.

- To su bili angažirani tekstovi. Prije 50 godina ste pjevali protiv zagađenja okoliša i protiv zagađenja ljudske duše, ali i antiratne pjesme.

- Ja sam bio na Boškovoj predstavi, gdje se recitirala njegova antiratna poezija. On je radio od jutra do mraka, pokrivao je kompletnu lepezu kulture, sve do Sajma knjiga, koji je utemeljio. Sjećam se njegove antiratne poezije ranih 60-ih. Bile su neke drvene školske klupe, pa su recitirali, krasno je to bilo. Kasnije kad smo počeli svirati Boško je rekao ja ću napisati tekst, ali moramo naći kompozitora, pa smo tražili tko bi to mogao od akademski obrazovanih glazbenika, ali bilo je ovaj neće, onaj je zauzet. Onda je Boško rekao zašto vi iz benda ne probate. Uzmem jedan njegov tekst, odsviram na probi, a on kaže ovo je svjetski hit! Dakle, Boško je bio taj mađioničar koji je motivirao i pogurao. Bez njega ne bi bilo sve ovo. To je jedina prava istina o Atomskom skloništu. Obično kažem da u rock'n'rollu, nažalost, ima tekstova na bazi 'cinca marinca sjela na balkon, poljubac bi dala za jedan bombon'. To su te rime. Ali, hvala bogu, tu je bio Johnny Štulić i mnogi drugi bendovi koji su imali poruku u to zlatno doba rock'n'rolla i meni su se takvi bendovi jako sviđali.

- Bi li bilo pretenciozno reći da bez Boška Obradovića ne bi bilo Atomskog skloništa?

- Nije uopće pretenciozno, ne bi sigurno bilo, to ja tvrdim. On je bio čudo od čovjeka. Nije mi dao ni da spavam, odmah bi me ujutro budio s novim idejama. On je bio kreativac na mlazni pogon.

- Boško je zaslužan i za imidž 'atomaca', za poderanu odjeću na stageu koja svojedobno nije baš svima legla? U spotovima ste bili dosta poderani, kao da ste izašli iz lavljeg kaveza.

- Jako poderani. Kad bismo u to doba odgovarali na pitanja zašto smo poderani, rekli bismo pa ako se dogodi treći svjetski rat, on počinje atomskim bombama, što ćemo onda, pa nećemo izgledati kao moj dragi pokojni prijatelj Saša Zalepugin, jer on je bio primjer šminke, fino je izgledao i uvijek ušminkan popularni voditelj. Ja sam u intervjuima rekao, a Boško također, ako bace bombu, pa mi ne bismo izgledali kao Saša Zalepugin, onako lijepo, nego ovako, poderani. To je bila vizualizacija Boškove zamisli da je Atomsko sklonište multimedijalan bend. Nismo samo u svirci, nego smo se znali nalaziti i u Smoljancima, gdje je Ivan Obrovac imao svoju koloniju, onda nas je slovenski velemajstor u umjetničkoj fotografiji Tone Stojko fotografirao na pruzi Kanfanar – Rovinj, pa u Premanturi u 4 ujutro, uz izlazak sunca.

- Vratimo se nazivu benda. Kako je nastao?

- Kad smo krenulo raditi pjesmu „Tko će tad na zgarištu reći“, a u čijem refrenu se kaže 'počni, počni nanovo', Boško je ponudio tri prijedloga za ime benda. Prvi je bio Ista djetinjstva, i istina je da smo imali ista djetinjstva, svirali smo rock'n'roll. Drugi prijedlog je bio Lift express, a ja govorim ne. Onda on kaže treći prijedlog Devet po merkaliju. Ja velim ne, onda četvrto veli Atomsko sklonište, rekoh to Bole! I onda on kaže OK, onda moramo krenuti antiratnim putem jer sam imao takvu predstavu, a ja kažem znam, bio sam na toj predstavi. Njegovi su tekstovi prvih 10 godina benda, sve do Sergiove smrti, a još je nešto prije toga došlo do mirnog razlaza. Nismo se složili oko nekog nastupa na hipodromu u Beogradu i onda je Boško rekao da je došlo vrijeme zasićenja. I nakon toga smo se još više družili, nitko se nije s nikim posvađao.

- Većina fanova u bivšoj Jugoslaviji vas pamti po glazbi i zanimljivim, angažiranim tekstovima. Kad se dogodio taj trenutak kad je netko rekao vau, ovo je super bend, kad je krenula slava, prijelomni trenutak?-

- Mi smo u ondašnjoj bašti Doma JNA (današnji Dom hrvatskih branitelja, op. a.) snimali live album „Atomska trilogija“, bilo je to krajem 70-ih, a naši dragi Puležani su prolazili pokraj ograde i išli na disco večer u Uljanik. To je neviđeno.

- Uvijek su vas, čini mi se, više voljeli drugdje u Jugoslaviji nego u Puli?-

- Ovdje su nas negirali. Pa to je valjda mala sredina, to smo mi. Uglavnom, u Uljaniku je bila disco večer i bilo je krcato, a mi preko puta snimamo live album. I tko je spasio večer? Spasio je ostatak Jugoslavije: terasa doma je bila puna jer su ljudi došli iz Bosne, Srbije, Makedonije. Imali smo u nekoliko gradova fan klubove, a najviše je bilo Kraljevčana. Jedan od njih je Đule iz benda Van Gogh, pjevač vodećeg benda u Srbiji. On mene zove tata je su oni rasli na rock'n'rollu Atomskog skloništa. Bilo je to jako zanimljivo.

- Kako tumačite činjenicu da je i nakon 50 godina bend uspio održati popularnost kao s početaka karijere, da trajete tako dugo?

- Nakon razlaza s Boškom 1979. ja sam preuzeo i pisanje tekstova. Kažu u bendu da sam bio diktator. Na dva zadnja albuma gdje je tekstove pisao Boško, ja sam bio autor glazbe. Onda se dogodila „Mentalna higijena“, naš najprodavaniji album, ako je to neko mjerilo, ali album s najvećim hitovima, na kojem su „Treba imat dušu“, Žuti kišobran“ „Mutna rijeka“…To su sve moji tekstovi, tad ja postajem i autor teksta. “Treba imat dušu“ na Youtubeu ima više od sedam milijuna pregleda. A najveća mi je nagrada u životu kad je za vrijeme korone odlučeno da se ta pjesma snimi za Zlatni studio, moj dragi prijatelj Ante Gelo je to radio.
Zašto trajemo dugo? Moj bend nije ništa moglo odvratiti od svirke. U jednoj postavi sa mnom su svirali sada pokojni Nikola Duraković (bubnjevi) i Aleks Černjul (gitara), a odmah u prapočetku nakon originalne postave prve probe su održane u sastavu Ranko Svorcan na gitari, drugu gitaru je svirao pokojni Dean Janković, a bubnjeve Zoran Đorđević ili Đole Macola.

U originalnoj postavi je klavijature svirao Eduard Kancelar, a nakon njega za klavijature sjeda Paul Bilandžić, dok bubnjeve nakon Saše Dadića preuzima danas pokojni Zdravko Širola.

Pokojni Nikola Duraković je svirao bubnjeve dugo. S njim i Rankom Svorcanom sam svirao više od 20 godina. Nas trojica smo nastupali po Balkanu koji je već gorio. Atomsko sklonište protiv rata.

- Neki su vam zamjerili…

- Mnogi su zamjerili. Mi živimo u globalno ludim vremenima koja su šizoidna, histerična, luda, prljava, svakakva vremena, ali ovo što se ovdje na Balkanu događa, za boga miloga… Prije 31 godinu je završio rat. Ja sam rođen 1949., to znači četiri godine poslije Drugog svjetskog rata kao klinac sam svjedočio da su već Švabe ovdje bile, „neprijatelji“ i Zimmer frei, dođi ljubim te, a jučer su pucali. Dakle, svima se sve oprašta, ali nema rata dok ne udari brat na brata. To je stara parola, s time da mi negiramo da smo braća s jedne i druge strane.

- Sergio je slovio kao jedan od najboljih vokala u Jugoslaviji, preminuo je 1987. Koliko je njegov odlazak utjecao na bend? Mnogi prestaju postojati kad ostanu bez ključnog člana.

- Sergio je po riječima liječnika bio medicinsko čudo. On je 1951. godište, imao je samo 21 godinu kad je obolio od Hodgkinove bolesti. Sergio je čudo jer je imao fazu 1B, a ti bolesnici su živjeli godinu, najviše godinu i pol. Sergio je, međutim, živio 16 godina. Volio sam reći zahvaljujući rock'n'rollu koji je volio, ali mislim da je prava istina u tome što je on silno volio život. U autokampu Stoja smo snimali jedan album uživo, zvao se „Extrauterina“, on je odlazio na  terapije zračenja u Ljubljani, i uvijek navečer kad bi završila snimanja Boško ga je u zoru vozio u Ljubljanu i nazad. To je nevjerojatno, i on je navečer pjevao. Bio je to najveći pokretni studio tog trenutka na svijetu Mobile one, Sergio je pjevao i pukla mu je kapilara u grlu. Bio je to horor, sav mikrofon u krvi… Bili su tu John Etchells, koji je radio s grupom Queen, Berry Einsworth, svjetski poznat producent, i tad je njegov pomoćnik bio Andy Rose koji sad radi sa svima koji nešto znače u svijetu. I pitaju što ćemo sad, prekidamo li snimanje albuma? Ja kažem ne, za pola sata on je zmaj. I tako bi.

To se isto dogodilo na stadionu na Tašmajdanu gdje su bili svi bendovi koji su nešto značili osim Bijelog dugmeta. A da kažem koliko je velik to koncert bio, pojavio se novi bend, Riblja čorba koji su nam bili predgrupa svima. Krcat stadion, i na probi prvi put Sergiu crkne glas, krv i on u komi.. Ja njemu kažem alo razbit ćeš večeras, šta ti je, smiri se. Uvijek sam govorio krenimo unisono, ako nešto zašteka ja ću ispravljati, izvući ćemo se. I mi smo tako uvijek imali dogovor. Onda kažem, Đoser ti nećeš ništa trebati, ti ćeš ubit' stadion, i tako je i bilo. Ja sam došao za mikrofon, samo me pogledao i u očima sam mu vidio miči se s mikrofona. I razbio je, zaista.

- Znate li koliko ste koncerata odsvirali u tih 50 godina?

- Milijun. Poslije, a prvo ništa. Dvije godine nismo imali koncerte jer je Sergio imao terapije. Mi smo cijelu karijeru podređivali njemu pa je održan i sastanak kod mene doma koji je hitno sazvao Sergio. Rekao je da smo toliko popularni, svugdje nas zovu, ja ne mogu, nađite drugog pjevača. A mi smo jednoglasno viknuli – ne! Ja njemu kažem to si sad rekao i nikad više. Ne dolazi u obzir. I ja sam uvijek u tim trenucima imao završnu riječ, mogao sam staviti veto na neke odluke. Rekao sam Sergiu nemoj zafrkavati, idemo dalje, kad budeš sposoban, krenut ćemo. I onda smo 1982. išli u Ameriku i na jugoslavensku turneju, u sklopu koje smo po Bosni imali dva koncerta dnevno. Tad je jedino moj dragi pokojni prijatelj Halid Bešlić bio u stanju održati dva koncerta u dvije dvorane. Mi smo bili čudo koju je istu stvar radilo: prvi koncert recimo u Derventi, a onaj drugi, večernji, da nije predaleko, u Brodu.

 - Koliko ste albuma snimili?

- Osam studijskih albuma, hrpa je nekih uživo, sad se čudim dobro da se zove uživo, da nije umrtvo.

- Koji su bendovi utjecali na vas? Kako ste uopće zavoljeli rock, kako je to krenulo?

- Ja sviram 61 godinu, od prvog nastupa u svom gradu Puli, koju neizmjerno volim. U kinu Beograd smo bili na gitarijadi 23. prosinca 1965., 60 godina je prošlo otkako sam zasvirao u Puli, a prvi javni nastup sam imao u Lindaru u bendu Logaritam.

- Prije 'atomaca' svirali ste u više bendova, i u Hushu, Fantomima...

- To smo se samo zvali, kao što se danas stranka zove, a nema ni članstvo. Tako i mi, nismo imali pojačala. Sanjali smo da imamo bend, a nemamo ni gitare, ni trzalice, ništa. To su bili ti snovi. U Lindaru sam zapamtio da su preko puta prostora u kojem smo svirali bile krave, a krave imaju najljepše oči, najljepši pogled na svijetu. Buljile su i pitale se što ovi rade ovdje. I oni u Lindaru, tako je počeo rock'n'roll u mom selu (smijeh). Nakon svirke omladina je donijela u najlonskoj vrećici krcato para, a mi kažemo ne. Nismo tu zbog para, mi bismo njima još dali pare da smo mogli. Kakav novac, nismo ga htjeli uzeti. Rekli smo opiturajte si tu gdje smo spavali tu prostoriju. Onda smo pješice od Lindara išli dolje na željezničku stanicu s gitarama i šef željezničke stanice nas je pogledao i rekao - evo došli su bikenzi. On je valjda mislio na Beatlese.

Ti počeci su bili ovakvi, svi mi na Monte Zaru smo voljeli rock'n'roll, a s druge strane na Radiju Puli se stalno vrtila pjesma „Halisko“ i stih „Aj Halisko, Halisko u svijetu si znan i Guadalajara“. Bio je pjevač Slavko Perović kojeg sam odmah proglasio najvećim Meksikancem poslije Emilijana Zapate jer je on imao prijevod tih meksičkih pjesama. A onda je u kinu Zagreb bio film „Prodavačica ljubičica„ sa Saritom Montiel koji su odlazile gledati naše mame, ali i svi Puležani, i plakali. To su preteče ovih meksičkih sapunica.

- Prvi vaš bas je djelo Dinka Bijažića. Kako je to izgledalo?

- Moram biti zahvalan pokojnom Branku Unkoviću koji je definitivno najveći pjevač grada Pule svih vremena. On je bio čudo, čak i Željko Bebek kad se vidimo uvijek kaže 'u što vam je bio onaj pjevač'. I onda su Sergio i on zajedno svirali, jer Sergio je prvo počeo svirati gitaru, onda je pjevao, a onda smo imali bend Hush u kojem je on svirao bubnjeve. Dođe s terapije, sjedne za bubnjeve i mlati dva sata po njima. Kako je to išlo? Treba upornosti i ljubavi. Kako to da sam ja 61 godinu u rock'n'rollu , a isto toliko, 60 godina sam bez jednog dana prekida s mojom ženom?

- Suprugu Mariju upoznali ste na vlastitom koncertu?

- Bilo je to 1966. Ona je došla na naš koncert u Uljanik, na terasu. Vidio sam je s bine, bila je lijepa kao san. Vjenčali smo se 1971.

Upoznao sam je preko kuma Marija Lorencina, također legende pjevanja, on je bio kombinacija između Presleyja i Celentana, imao je strašan muving na sceni.

- Dakle, 61 godinu ste u rock'n'rollu i tako će biti još 61?

- Da, do posljednjeg daha.

- Tko je u današnjoj postavi benda?

- Predivni, naši dečki. Devetu smo godinu skupa: Matija Dadić, unuk Saše Dadića maestralno svira solo gitaru, a Erik Vojak je na bubnjevima i pjeva zajedno sa mnom.

- Dio Vašeg imidža je duga kuštrava kosa, koje se ne odričete niti nakon toliko godina, kao neki drugi rockeri. Što kosa znači jednom rockeru?

- Što ženi znači kosa? Jako je bitna, neki put se i poruke šalju dodirivanjem kose. Postoji taj neki jezik, a čime će rocker mlatiti nego kosom? Šalim se, prvo sam imao jako kovrčavu kosu, onda sam pustio dugu kosu. To je Samsonov sindrom: ošišao sam se jedino na vjenčanju, imam te slike koje skrivam.

- Zašto ste se ošišali, to je bio uvjet?

- Nije bio uvjet. Nemam pojma, bio sam u šoku što se ženim mlad, s nepunu 21 pa sam se ošišao (smijeh).

- Niste bili samo rocker, radili ste i u ondašnjoj Općini Pula.

- Od 1968. do 1986. radio sam u gradskoj upravi, u Zavodu za urbanizam kao referent i onda sam u listopadu 1986. otišao u Ameriku i to s radnog mjesta u građevinskoj inspekciji koja je bila djelotvorna. Nakon toga živim samo do rock'nrolla.

- Zanimljivo je da ste jedno vrijeme bili voditelj ekipe koja je rušila bespravne objekte na području tadašnje općine Pula, koja je obuhvaćala područje od Rovinja do Labina. U Barbarigi ste ih srušili puno?

- Ajmo reći nekoliko stotina. Ali nije bilo tko tamo gradio vikendice, to su bili Titovi generali, neki visokopozicionirani pukovnici, knjigu bih mogao napisati o tome. Ja sam bio fin s njima i u prijateljskim odnosima, a od prethodnika nitko nije smio primirisati na Barbarigu. To je bila '78. i '79. godina kad se rušilo. Tu sam bio doktor Jeckyll kad sam rušio. Slovenci su većinom gradili nelegalne vikendice, a onaj dio u Porto Mariću sam nazvao Zelengaj, sve je zeleno i tu danas rušimo. Bio je čovjek koji je rekao da je profesor na Građevinskom fakultetu u Ljubljani i da je bio jedan od onih koji je svojim tijelom čuvao Tita kad je bio pokušaj atentata u New Yorku. Zamolio me da sam sruši objekt, a ne strojevi, da bi sačuvao građevinski materijal. Rekao sam rušite kad hoćete, a čovjek je bio iskren i sutradan je zbilja to maknuo.

Otkaz u općini sam dao zato što se pojavio taj pljačkaroški sindrom koji sam shvatio tek kad je došao ovaj rat. Rat je pljačka, silovanje i sve najbrutalnije što ovaj čovjek što uništava ljudsko biće na ovom planetu može smisliti. Najgroznije stvari.

- „Atomsko sklonište“ poznato je po stihovima s porukom. Osobno mi je najdraža „Da li je dozvoljeno razgledanje vašeg vrta“.

- Mnogim rockerima je to najbolja stvar zbog atmosfere, akustike. To je aktualno i danas, refren 'usred te puste nepotrebne raskoši primjećujem da gajite svinje i kokoši'. Pa to su ovi novokomponirani tajkuni, to su oni, kokošari.

Pročitao sam taj tekst i nisam dugo čekao, odmah sam uzeo gitaru, imam neku svemirsku konekciju, dođu mi akordi iz svemira, ja to složim nazovem Boška i on kaže - ludilo.

- Koja Vam je najdraža stvar i zbog čega?

- Najdraža mi je pjesma koja nikad nije bila puno vrćena. Boško je jednu noć prije snimanja u studiju na Stoji rekao da je napisao pjesmu koja je predivna - „Saznao sam dijagnozu“. To mi je najdraža pjesma, jer je predivan refren: „Umjesto atomske bombe mogli ste pronaći lijek da proživim svoj vijek“.

- Jesu li u planu nove pjesme, album?

- Mi smo i po dva albuma snimali odjednom, a jedini plan koji imam jest da što više putujem i sviram jer mi to puni životne baterije.

Na koncertu za Sergia u Beogradu prije dvije godine na probi sam počeo zdravstveno trokirati, htjeli su me voditi u bolnicu, a ja kažem jeste li vi ludi, neće biti koncerta, tko će svirati. Kad sam došao doma završio sam u bolnici, a nije slučajno drugi album nazvan „Infarkt“. Zahvaljujući sjajnim liječnicima iz Rijeke još uvijek sam živ.

- O karijeri benda snima se i dokumentarac „Do posljednjeg atoma“. Kad ga možemo očekivati?

- To je naslov dokumentarnog filma koji se snima već dvije godine. Bit će izuzetno zanimljiv, s gostima i kolegama, dok se snimao neki sudionici koji su govorili u filmu su i preminuli.

Film bi trebao biti vrlo brzo gotov, promocija će biti u Puli, ali još ne znamo gdje. Producenti su Srpski kulturni centar Pula, Kulturni centar Novi Sad i RTS, a redatelji i scenaristi Dušan Stojanović i Lazar Stanivuk.

Sad će neki reći kako to bend iz Hrvatske, pa mi smo svjetski bend. U Americi je moja pjesma „Chinese Bike“ bila na američkoj Billboard listi top 100, to svi zaboravljaju. Znate kad će netko biti na američkih top sto s ovih prostora? Nikad, a možda ni tada. Bez pretencioznosti.

- Desetljećima vozite Titov Mercedes, on je postao Vaš zaštitni znak. Kako ide priča o njemu?

- Mercedes je iz 1985. i Boško je krivac za to što sam ga kupio. Probudio me jedno jutro i rekao čuj, prodaju se dva Titova Mercedesa iz pratnje. Ovo je devetka. Stalno su tada u Pulu dolazili Titu u posjet svjetski državnici. Kao klinac sam im mahao i uvijek bi se u koloni pojavila prvo ta dva Mercedesa, i onda onaj sa šest vrata u kojem je bio Tito. Boško kaže dolazi avion iz Beograda, dvojica su to već rezervirala, kupi ti to. Kažem, nema šanse, ali otišao sam u banku po novac. Koštao je 10.000 tadašnjih njemačkih maraka. Brzo sam pitao koji je skuplji jer taj će sigurno biti bolji. Ovaj? E, tog uzimam. I odmah platim i odvezem Mercedesa i od 1985. se samo u njemu vozim. Ovi Bosanci moji dragi bajkeri kad dođem rent a carom su ludi, pitaju pa gdje je Titin Mercedes, ba? Jer su navikli da dolazim Mercedesom.

Ima jedna anegdota kad sam se spuštao Monte Zarom prema Palazzinama, u daljini vidim na raskršću na dnu Palazzina hrpu djece pučkoškolskog uzrasta kako viču i skaču, a ja kažem rock'n'roll nije umro. Pazi, u mom gradu klinci znaju da sam rocker. Ja dođem blizu, a oni viču Tito, Tito!

- Znači, rock'n'roll ipak nije umro?

- Ima sjajnih bendova, samo im treba dati šansu. Nama su dali šansu u mraku, a danas je sve toliko osvijetljeno, prosvijetljeno da rokenrola nema. Ovi što postoje su izuzetno kvalitetni. Drago mi je što me Miro Kusačić iz Messerschmitta zvao i rekao da će obraditi pjesmu „Pomorac sam majko“. Lijepo je s njihove strane da će, od svih bendova koji postoje, koji su bili etablirani, uzeti jednu pjesmu Atomskog skloništa i obraditi je. Ima predivnih svjetskih bendova: svima preporučam da poslušaju Rival Suns, američki bend, sviraju ubitačno.