Foto 'Bolest je moj križ i blagoslov': rekli su joj da više neće trčati. Danas sprema 10. maraton i pokreće cijeli grad

Postoje ljudi bez kojih grad ne bi bio isti. Da Pazin, recimo, nema Kristinu Jurić Kiku, bio bi samo – Pazi. Bio bi siromašniji barem za to jedno slovo. Kao da si mu oduzeo sva stabla sa Šetališta pazinske gimnazije, pa više ne diše isto. Ali, Bogu hvala, tu su i posebna žena i divan drvored.

Računao sam tako i prije negoli sam popio kavu s Kikom, poznajući je tek „iz viđenja“. Nakon ćakule, ovaj poprilično smion uvod pišem bez imalo krzmanja. I bez prava na reklamaciju čitatelja.

Kika je sinonim za rekreaciju, dokazana sportašica i volonterka, ali prije svega žena-zmaj; junakinja na Duracell pogon koju ni teška bolest ne zaustavlja u njenoj životnoj misiji.

To što, kao vlasnica obrta za rekreaciju i predsjednica Sportsko-rekreativnog kluba „Vita“, tjedimice okuplja oko 150 sugrađana svih generacija na treninzima – od male škole atletike, preko trčanja i nordijskog hodanja, do aerobika i pilatesa – već je samo po sebi vrijedno divljenja. Nisku nastavlja školama plivanja i skijanja, organiziranjem brojnih utrka i sportskih događanja, aktivnih izleta i odmora za svoje skupine, te volontiranjem u humanitarnim organizacijama.

I run to survive

Sve to polazi za rukom ovoj 53-godišnjakinji, koja je zbog kronične crijevne bolesti na biološkoj terapiji snažnim lijekovima, ne bi li nedaću držala na uzdi.

Samo prije koji dan, zbog redovne kontrole – kaže mi nonšalantno, dok miješa makijato – bila je pod općom anestezijom. Uspavana. A već danas ponovno je u svojim tračnicama: posao knjigovođe, kombiniran s treninzima i njenim ljudima.

Upravo je zbog bolesti, čini se, narasla izvan vlastitih okvira, pa sada, eto, prkosi svakoj definiciji normalnosti.

„Znam reći da je bolest moj križ i blagoslov. Zbog takvih stvari ojačaš. To mi je pokretačka snaga. Možda sam baš zahvaljujući sportu i živa danas. Jer, bilo je doista teških razdoblja. Sad imam faze kad mi je manje dobro, ali i onih kad sam skroz okej i mogu se posvetiti svemu što me ispunjava. Zato nastojim iskoristiti svaki dan“, otvoreno priča Kika.

„Bolest me naučila disciplini i strpljivosti, koje su podjednako važne i u sportu. Kroz teške stvari u životu zapravo rastemo. I run to survive“, poručuje.

Bolest joj je dijagnosticirana na početku srednje škole. Baš kad se, kao izuzetno talentirana sprinterka – članica Istre, potom riječkog Kvarnera, državna prvakinja na 300 metara i reprezentativka Hrvatske – trebala početi profesionalno baviti atletikom.

„To je vjerojatno jedan od najtežih trenutaka u mom životu – kad umjesto na državnom prvenstvu završiš u bolnici, gdje počinje jedan drugačiji put. Kad jednoj djevojci, koja je paralelno deset godina igrala i rukomet, kažu da se više neće smjeti aktivno baviti trčanjem, to je jako teško…“

Mnogi bi pali u očaj i kleli zlu sudbinu, ali ne i Kika. Ona ima tu neku dublju vrstu optimizma.

Pauzirala je četiri godine. Kad se pokazalo da bolest dolazi u fazama – i da je u onoj dobroj sport zapravo poželjan – ponovno je počela trčati. Na svoj način, naravno.

Ljudi kao pokretačka snaga

Slučajno je završila u trenerskim vodama. Krenula je s aerobikom, a to ju je potaknulo da, uz već apsolvirani Ekonomski fakultet u Rijeci, u Zagrebu završi i višu školu na studiju kineziologije.

Paradoksalno, bolest joj je omogućila da danas radi ono za što živi; da joj posao nije posao, nego poziv.

„Zahvalna sam na ljudima koji me okružuju. Oni su moja najveća snaga. Susrećem se svaki dan s mojom ekipom, ljudima od četiri do gotovo 80 godina. Lijepo je kad iz iste obitelji imaš dijete u sprintićima, nonu koja hoda i roditelje koji trče.“

A treba sve te ljude, je li, motivirati da dođu na trening usred zime, po mraku i magli, na pazinsku studen.

„Kad ih vidiš da dolaze, to je posebno zadovoljstvo. Treba biti kreativan, pogotovo kad imaš skromne uvjete. I treba biti iskren i dosljedan; da ne tajiš i ne glumiš ono što nisi.“

Naravno, u ovoj priči nije sama. Oko nje se godinama stvorio mali, ali snažan tim. Programe vodi zajedno s kćeri Zitom i profesorom tjelesnog odgoja Paolom Maligecem. Aerobik i pilates vodi prijateljica Sandra, nordijsko hodanje Daniela, a uskoči i suprug Irenko, poznati Jure – nekadašnji nogometaš, trener i sudac.

Zahvaljujući i takvom radu, Pazin je danas grad u kojem se rekreiraju brojni stanovnici. No, nije uvijek bilo tako: prije tridesetak godina Kiku su, dok je kao jedna od rijetkih trčala gradom, znali zaustavljati i pitati treba li je povesti autom.

Različiti su razlozi, kaže, zbog kojih ljudi danas dolaze na treninge. Netko želi zdravlje, netko bolju formu, a netko počne pomalo pomjerati vlastite granice, pa se od rekreativnog trčanja stigne i do polumaratona ili maratona.

Maraton zahvalnosti

A upravo Kika sprema – nećete opet vjerovati – svoj novi maraton. Deseti. Onaj u Beču 19. travnja.

„Za mene je maraton veliki napor i, iskreno, zbog zdravstvenih razloga možda i nije poželjan. Ali, osjećam da mi treba da zaokružim jednu priču, nakon što sam prije 19 godina istrčala prvi u New Yorku. Maraton je više od sporta: to je disciplina, požrtvovnost i dijeljenje. Kao život u malom. Svaki sam posvetila nekoj osobi, a ovaj će biti moj maraton zahvalnosti – trčim ga za sve ljude u svom životu i za to što se uopće mogu baviti sportom.“

U razgovoru često spominje talente.

„Svatko od nas dobije neke darove, a najljepše je kad ih prepoznamo. Danas mogu reći da je ovo najbolje što sam mogla dati od sebe – sport, rad s ljudima, pogotovo s djecom, kreativnost. To obožavam.“

Kiki kao da dan ne traje 24 sata i tjedan sedam dana... Ipak, i ona treba napuniti baterije, a to radi na svoj način: planine, hodanje, trčanje, čitanje, molitva.

„Odem na četiri dana šutnje, bez mobitela. Mislila sam da je to nemoguće, ali to je nevjerojatna snaga. Ta disciplina kasnije se prenese u svakodnevni život.“

Vjera važan oslonac

Vjera joj je važan oslonac. S jednim prijateljem fratrom na planini Čvrsnica u BiH pokrenula je i duhovno-sportski program „Molitva u pokretu“.

„Nevjerojatno je koliko smo ljudi privukli toj aktivnosti. Mene vjera uči poniznosti i zahvalnosti; da u teškim situacijama pokušamo biti bolji ljudi.“

Možda je upravo zato toliko vezana uz volontiranje. Godinama je bila vrlo aktivna u Društvu „Naša djeca“ i Crvenom križu, a jedno vrijeme volontirala je i u Africi – iskustvo koje ju je, kaže, duboko promijenilo. I danas pomaže, doduše, više u organizaciji nebrojenih sportskih događanja.

„Ljudi me pitaju zašto se toliko daješ zajednici. Jer, budimo iskreni, nekad te neki i povrijede... Ali, kad razmislim – ja, zapravo, puno više dobijem nego što dam. Onaj osmijeh djeteta kad mu pokloniš svoje vrijeme, znanje i energiju – to je nešto neprocjenjivo.“ 

Neprocjenjivo je i za Pazin. I za ljude koje je uspjela pokrenuti.

Jer, nisu grad samo zgrade, trgovi i ceste. Grad čine ljudi poput Kike. A Pazin, srećom, ima tu svoju Super Kiku.

Galerija (10)