'Jednoj korisnici je muž gasio opuške cigareta po tijelu, izbijao zube, lomio prste. Nasilju nad ženama doprinosi i politička klima'

Osmi mart nije samo datum u kalendaru, već dan kada se slavi snaga, upornost, toplina i hrabrost žena - majki, baka, kćeri, prijateljica i kolegica. To je dan kada se, kako ističe voditeljica Sigurne kuće Istra Jadranka Černjul, prisjećamo svega kroz što su žene prošle, koliko svakodnevno daju i koliko još mogu ostvariti kada su povezane i podržane.

Prema njezinim riječima, položaj žena u društvu mijenja se sporo, ali ipak ide nabolje. I dalje su žene te koje teže dolaze do viših pozicija na poslu i u politici, a i dalje su slabije plaćene od muškaraca za isti posao koji obavljaju. Slična situacija, naglašava, prisutna je i u sportu, gdje su sportašice također slabije plaćene od svojih muških kolega.

Černjul ističe da je ponosna što se njeguje i obilježava Međunarodni dan žena, kao podsjetnik na sve žene koje su se kroz povijest borile za ljudska, radnička i ženska prava. Podsjeća da je zahvaljujući Clari Zetkin još 1910. godine 8. ožujak proglašen Danom žena radnica. Smatra da se borba za ženska i ljudska prava mora nastaviti i danas.

Iako kaže da nije sklona konzumerizmu, naglašava da je svaka žena na taj dan zaslužila barem malo pažnje i jedan cvijet.

Posebno zabrinjavajućom smatra činjenicu da je Hrvatska posljednjih godina po femicidu u samom vrhu Europske unije. To, prema njezinu mišljenju, govori da državni aparat još uvijek nema dovoljno učinkovit sustav i strategiju za strože sankcioniranje nasilnika nad ženama u praksi, a osobito za prevenciju tog velikog društvenog problema koji se, nažalost, još uvijek često smatra privatnom stvari.

Kada se žena obrati za pomoć Sigurnoj kući Istra, najprije joj se predlaže dolazak u savjetovališta gdje može dobiti pomoć i informacije od stručnih djelatnica. U slučaju potrebe, osigurava joj se i smještaj u tajno sklonište. U posljednjih dvadeset godina u Sigurnoj kući Istra smješteno je ukupno 440 osoba - 209 žena i 231 dijete.

Černjul smatra da 'epidemiji' femicida doprinosi i politička klima u kojoj se, kako navodi, propagiraju različiti 'Hodovi za život', koji ženama brane pravo na izbor, slobodu, tjelesnu autonomiju i život bez prisile te bez svakog oblika nasilja i zlostavljanja. Također upozorava na pojavu klečavaca po trgovima i središtima gradova, za koje smatra da promoviraju nižu vrijednost žene u odnosu na muškarca u obitelji i društvu.

"Žalosti me što se to događa u 21. stoljeću", ističe.

Sigurna kuća Istra, dodaje, ne bori se samo protiv obiteljskog nasilja nad ženama. Osim pružanja adekvatne zaštite žrtvama – ženama i djeci – i pomoći na putu prema životu daleko od nasilja, organizacija djeluje i protiv nasilja nad starijim osobama, koje je u porastu, vršnjačkog nasilja, nasilja u adolescentnim vezama te protiv svakog oblika nasilja.

U svom radu susreću se s brojnim teškim sudbinama.

Jedna od njih je ispovijest žene A.M., stare 24 godine, majke dvoje djece od tri godine i četiri mjeseca. Njezin partner često je dolazio kući pijan, vrijeđao ju je govoreći da je glupa, debela i 'propala od trudnoće'. Varrao ju je s drugim ženama, ograničavao joj kretanje i branio kontakte s obitelji i prijateljima, a često joj je govorio i da mu se gadi.

Uz psihičko nasilje, često ju je i fizički napadao te omalovažavao. Konstantan strah i panika jednom su je doveli do toga da je počela lupati glavom o zid. S vremenom je izgubila samopouzdanje i samopoštovanje, ali je željela svojoj djeci osigurati mirnu i bolju budućnost. Skupila je hrabrost i nazvala broj Sigurne kuće Istra, gdje joj je osiguran smještaj.

Druga potresna priča dolazi od žene L.V. stare 70 godina. Sitnog je rasta, pogrbljena, blijeda u licu i sniženog samopouzdanja, gotovo neekspresivna i, kako je opisano, 'otupjela'. Teško je ispričala priču o proživljenim traumama i ekstremnom nasilju.

Njezin suprug gasio je opuške cigareta po njezinu tijelu, izbijao joj zube, lomio prste, a posljedice su i danas vidljive. Gotovo svakodnevno ju je tukao, često pod utjecajem alkohola. Živjela je u stalnom strahu i osjećaju zatočenosti jer nije smjela nikamo otići sama. Uz pomoć obitelji javila se Sigurnoj kući Istra, gdje joj je također osiguran smještaj.