Može li žena vršiti svjetioničarsku službu? Naravno da može, pogotovo danas

Žene su oduvijek obavljale sve poslove na svjetioniku. Bez obzira što kroz povijest ovih područja nikad žena nije bila službeno potvrđena kao stalni voditelj svjetionika i što u službenoj terminologiji nikad nije postojao kao izraz, nema nikakva razloga da žene (supruge i odrasle kćeri) na svjetioniku ne nazivamo svjetioničarkama, piše Puležan Vedran Trgovčić na Galiola - Pharology Virtual Museum, stranici koja se bavi povijesnim istraživanjem početaka i razvoja farologije na istočnoj jadranskoj obali.

Borba za radna prava naših svjetioničarki započinje 1870-ih kada je nekolicini supruga, kćeri i sinova svjetioničara prvi put priznat rad na lanterni. Po novom im je zakonu dodijeljen status pomoćnih svjetioničara (assistente ausiliare), što je značilo da su im primanja u vrijednosti 25% minimalne svjetioničarske plaće.

U Zagrebu je krajem 1896. godine mlada novinarka i urednica novina Obzor Marija Jurić Zagorka ogranizirala 37 potplaćenih radnica (uglavnom djelatnica tiskare) u Kolo radnih žena. Nakon zabrane muževa ostalo ih je 16, pa su se daljnjim slijedom događaja ubrzo razišle.

Taj je događaj danas poznat kao prvo sindikalno udruživanje žena u Hrvatskoj, no u isto vrijeme se na lanterni Pokonji dol rađala slična ideja.

Nepismena Jelena Paić nagovorila je supruga svjetioničara Mihu da joj na nekoliko listova napiše peticiju sa zahtjevima za izjednjačavanje radnih prava na svjetioniku.

Dogovorili su sa misterioznim kurirom da pronese peticiju na što veći broj lanterni - naravno, tajno.

Kurir je u nekoliko mjeseci prošao preko četrdeset lanterni, te je skupio 18 potpisa (od kojih 6 potkrižanih uz potpis svjedoka) svjetioničarki sa 10-35 godina iskustva na lanternama.

Glavni zahtjev bio je priznavanje tog dugogodišnjeg iskustva kao staža, odnosno ostvarivanje uvjeta za službeničku mirovinu. Naravno, zbog raznoraznih bojazni, nisu sve žene smjele potpisati peticiju, pa tim više treba cjeniti hrabrost 18 potpisnica i jednog kurira.

Teško je reći je li Jele Paić poznavala Zagorkin rad i što je točno potaklo cijelu akciju, koja je na koncu ostala interna priča bez medijske pompe.

Svjetioničarke Jelena, Frana, četiri Marije, Giuseppina, Maddalena, tri Kate, Ida, Leondina, Nina, dvije Antonije, Marta i Nocentina su prvim ženskim udruživanjem na svjetionicima izborile dodatna radna prava (o kojima ćemo još detaljno pisati).

Izborile su nešto što će njihovim svjetioničkim nasljednicama biti nezamislivo - jer žene nakon 1918. godine nisu bile plaćene za rad na lanternama.

Koliko danas imamo lanternistica?